Ovaj ustaljeni izraz nastao je u narodnoj pjesmi, a onda je prešao u svakodnevni govor, pa se i danas kod nas često upotrebljava. Kad neko, recimo, hoće da naglasi kako treba postupati ili suditi nepristrasno, pravedno, objektivno, onda će kazati “ni po babu ni po stričevima”. To je, u stvari, dio šire izreke koja glasi: ni po babu ni po stričevima, već po pravdi Boga istinoga. Tako upravo stoji u narodnoj epskoj pjesmi “Uroš i Mrnjavčevići”, koju je Vuk Karadžić zabilježio i objavio u drugoj knjizi “Srpskih narodnih pjesama”. Pomenuta pjesma govori o događajima iz druge polovine XIV stoljeća: o borbi velikaša Mrnjavčevićâ oko prestola cara Dušana Silnog, koga je i po pravu i po pravdi trebalo da naslijedi njegov sin Uroš. Mrnjavčevići ili Mrnjačevići (u narodnoj pjesmi Mrljavčevići) bili su inače poznata srpska feudalna porodica, u kojoj se posebno isticao kralj Vukašin (poginuo u bici na Marici 1371. godine). U narodnoj pjesmi pominju se i njegova dva brata: Uglješa i Gojko. Vukašin je imao tri sina: Marka, Andriju i Dimitrija. Od svih tih Mrnjavčevićâ najslavniji je, i u narodu najomiljeniji, bio baš Marko, u narodnim pjesmama opjevan kao Kraljević Marko. On je glavni junak i ove pjesme, koja, ukratko prepričana, ide ovako: Markov otac, kralj Vukašin, i braća mu Uglješa i Gojko, Markovi stričevi, žestoko su se sukobili oko toga kome će od njih pripasti upražnjeni presto preminulog cara Dušana Silnog, iako je, kako je već rečeno, pravo na taj presto jedini imao Dušanov sin Uroš (kasniji srpski vladar poznat pod imenom Uroš Nejaki). Pošto se nisu mogli sporazumjeti, odluče, svaki posebno, da pošalju čauše (glasnike) u carski grad Prizren da dovedu protopopa Nedeljka, koji je “sv’jetlog cara pričestio, pričestio i ispovjedio” i u koga su “knjige starostavne”, da presudi “na kome je carstvo”, tj. da protumači posljednju volju preminulog cara Dušana. Nedeljko odbija poziv i upućuje ih na Kraljevića Marka, govoreći: “Ja sam svj ‘etlog cara pričestio, Pričestio i ispovjedio, Al’ ga nisam pitao za carstvo, Već za grijehe što je sagrješio; No idite u Prilepa grada, Do dvorova Kraljevića Marka, A do Marka, do mojega đaka, Kod mene je knjigu naučio, Kod cara je Marko pisar bio, U njega su knjige starostavne, I on znade na kome je carstvo; Vi zovite na Kosovo Marka, Hoće Marko pravo kazivati, Jer se Marko ne boji nikoga, Razma jednog Boga istinoga…” Tako čauši odu u Prilep da pozovu Marka da presudi u velikaškom sporu. On odmah pristane i obavijesti o tome majku Jevrosimu, koja ga na polasku preklinje: “Marko, sine, jedini u majke! Ne bila ti moja (h)rana kleta, Nemoj, sine, govoriti krivo, Ni po babu ni po stričevima, Već po pravdi Boga istinoga; Nemoj, sine, izgubiti duše; Bolje ti je izgubiti glavu, Nego svoju ogr’ješiti dušu…” I Marko s tom zakletvom krene na Kosovo. Kad su velikaši vidjeli da dolazi, svaki od njih ponadao se da će presuditi upravo u njegovu korist. Vukašin, jer mu je Marko sin, računa: “On će kazat’na mene je carstvo, Od oca će ostanuti sinu”. Stric Uglješa mu, opet, obećava da će, ako presudi u njegovu korist, oba “bratski carovati”. Drugi stric, Gojko, obećava mu još više: “Ti ćeš, Marko, prvi carovati, A ja ću ti biti do koljena…” Na sve to “Marko šuti, ništa ne govori”. I presuđuje pravedno: niti u korist oca (tj. “po babu”), niti u korist stričevâ (“po stričevima”), nego prema oporuci cara Dušana. Saopštavajući odluku, Marko im se obraća ovako: “A moj babo, Vukašine kralju! Malo l’ ti je tvoje kraljevine? Malo l’ ti je? Ostala ti pusta! Već se o tuđe otimate carstvo. A ti, striče, despote Uglješa! Malo l’ ti je despotstva tvojega? Malo l’ ti je? Ostalo ti pusto! Već se o tuđe otimate carstvo. A ti striče, vojevoda Gojko! Malo l’ ti je vojvodstva tvojega? Malo l’ ti je? Ostalo ti pusto! Već se o tuđe otimate carstvo.. Vidite li, Bog vas ne vidio! Knjiga kaže, na Urošu carstvo, Od oca je ostanulo sinu, Đetetu je od koljena carstvo. Njemu carstvo care naručio, Na samrti kad je počinuo…” Ovakvom odlukom Marko se silno zamjerio ocu Vukašinu i stričevima. Vukašin ga čak goni da ga ubije, ali je on ipak ostao na strani pravde. Jer, sudio je ni po babu ni po stričevima, već po pravdi Boga istinoga, kako ga je zaklela i majka Jevrosima. Tako je, eto, kod nas nastao izraz ni po babu ni po stričevima, koji je zabilježen i u Rečniku Matice srpske, s objašnjenjem: ‘pravično, pravedno, objektivno’.
LITERATURA:
- Milan Šipka- “Zašto se kaže?”, Prometej, Novi Sad 2013.
