Bar i sardela

U Leksičkom Vremeplovu JU Gradska biblioteka Tivat (i) ove subote donosimo objašnjenje etimologije nove dvije riječi: kako ste već navikli, jedne iz opšteg leksikona B/CG/H/S jezika i jednog mediteranizma. Ove subote to su riječi bâr i sardȅla.

Bâr 1. “ugostiteljski objekat u kojem se poslužuju pića i hladna jela”; 2. “ormar u stanu ili u hotelskoj sobi u kojem se drži piće”. Riječ je posuđena preko njemačkog Bar iz engleskog bar, što vodi porijeklo iz starofrancuskog barre “daska, stol”, a to starofrancusko barre, opet, iz vulgarnolatinskog *barra “poprečna prečka“. U engleskom jeziku značenje „noćni lokal“ najprije je posvjedočeno u izrazu bar-room „soba (u gostionici) sa stolovima ili prečkama za posluživanje“.

Sardȅla (vrsta plave ribe veoma bitne u prehrani stanovništva na primorju) vuče korijen od starogrčkog σάρδα (sárda), koje je u grčki preuzeto iz latinskog sarda. Latinsko sarda etimološki se nadovezuje na pridjev sardus „iz Sardinije, sardinijski“. Prema tom tumačenju (koje Vojmir Vinja drži najprihvatljivijim), izvedenicama od sardus ( < grčko Σαρδώ „Sardinija“) označavala se različita plava riba, a ona je za Mediteran riba koja dolazi iz njegovog zapadnog dijela i Atlantskog okeana. Etimologija, dakle, upućuje na Sardiniju kao na mjesto gdje su se još u vrijeme Feničanâ nalazile velike solionice ribe koje spominje i Galen (σαρδικά ταρίχη). Postavlja se sljedeće bitno pitanje: iz kojeg su tačno jezika naši ljudi od Istre do Boke kotorske preuzeli leksem sardȅla? Nema nikakve sumnje, tvrdi Vinja, da je leksem sardela došao u naš jezik iz dijalekatȃ sjevernog dijela italijanske obale jer se u tim dijalektima ova riba denotira pomoću glasovnih realizacijȃ sa sufiksom –ella: venecijansko sardela, abrucesko sardèllə, ankonsko sardella. U južnijim istočnoitalijanskim govorima, naprotiv, u upotrebi je gotovo posvuda oblik sarda (Bitonto, Molfetta, Bari, Taranto). Niz faktorȃ potvrđuju da je leksem sardela došao u naš jezik iz dijalekatȃ sjevernog dijela italijanske obale; ti faktori definitivno otklanjaju mogućnost da je sardela dalmatsko-romanski leksički ostatak, tj. element predmletačkog romaniteta. Naime, ako se pogledaju nazivi za sardelu u jezicima na istok od naše obale, vidjećemo da tip sardela nije generalizovan samo kod nas, nego da je areal njegove rasprostranjenosti mnogo širi i značajniji. Tako u albanskom jeziku, gdje u obalnim govorima inače nalazimo značajna podudaranja sa dalmatskim jezikom, isto tako nema traga dalmatskom fonološkom ponašanju u denotiranju sardele, koja se (i) u albanskom jeziku naziva sardele, sardelja. Za bugarski jezik popisi navode sardela, dok rumunski jezik poznaje dvije varijante istog tipa: sardeluṭa i sardea. U turskom jeziku imamo sardalya, dok M. Nicolas navodi i varijante sardalye i sardelya. Konačno, za novogrčki jezik svi ihtiološki i leksikografski popisi ističu kao osnovni narodni naziv σαρδέλλα (sardélla), koji je u upotrebi i na Kipru. Kad sve to znamo i kad uzmemo u obzir da se izvedenice sufiksom –ella ne pojavljuju zapadno od sjevernoitalijanskih dijalekatâ, možemo bez zadrške konstatovati da su i naše sardela i novogrčko σαρδέλλα- kao i albanski, bugarski, rumunski i turski naziv za ovu ribu- rezultat uticaja Mletakâ, zahvaljujući u prvom redu raširenosti „kolonijalnog“ venecijanskog i posebnom značaju venecijanske trgovine po Levantu. Da zaključimo: naše sardȅla je, dakle, venecijanski leksički element. Sa objašnjenjem etimologije neke nove dvije riječi- jedne iz opšteg leksikona B/CG/H/S jezika i jednog bokeljskog lokalizma- vidimo se iduće subote.

LITERATURA:

Ranko Matasović, Tijmen Pronk, Dubravka Ivšić, Dunja Brozović Rončević- Etimološki rječnik hrvatskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2016.