Znamo da je bijeli hljeb najukusnija, pa time i najskuplja vrsta hljeba. Zato su ga najčešće kupovali bogatiji ljudi, dok se siromasi morali zadovoljiti i tzv. “narodnim” (crnim ili polubijelim) hljebom, ili, pak, običnom tvrdom projom, ako su i do nje mogli doći. Po tome bi se moglo zaključiti da i izraz biti na bijelom hljebu znači nešto dobro, vrijedno, ili da, u prenesenom smislu, označava raskoš, bogatstvo, visok standard, ili, kako se to obično kaže − “gospodski život”. Takav zaključak je logičan utoliko više što u samostalnoj upotrebi (izvan konstrukcije sa “biti na”) bijeli hljeb i znači upravo to − “gospodski život”. Kaže se: “On se u mladosti napatio, ali je kasnije svojim trudom došao do bijelog hljeba i danas živi carski”. Uprkos tome, izraz biti na bijelom hljebu ne znači ništa dobro. Njegovo značenje je takvo da čovjek nikad ne bi poželio da bude “na bijelom hljebu”. Svi, naime, nastoje da se nikako ne nađu u situaciji koja se tim izrazom označava. Jer, u rječnicima je zabilježeno da izraz biti na bijelom hljebu znači: ‘očekivati izvršenje smrtne kazne poslije izricanja presude’ ili ‘očekivati sa strepnjom i neizvjesnošću rješenje nečega’ − nekog krupnog problema, npr. dobijanja novog zaposlenja i sl., kao u primjeru: “Bio je više od mjesec dana na bijelom hljebu, a da nije znao kakva ga sudbina čeka”. Kad ovo znamo, postavlja se pitanje kako je i zašto izraz biti na bijelom hljebu dobio tako negativan, da ne kažemo i − jeziv smisaoni sadržaj. Kao i mnogi drugi frazeologizmi, i ovaj izraz nastao je u određenim okolnostima koje su mu odredile značenje i upotrebu. Ono prvo, konkretnije značenje (‘očekivati izvršenje smrtne kazne poslije izricanja presude’) razvilo se iz sudske prakse, odnosno iz jednog uobičajenog penološkog (kaznenog) postupka, koji se primjenjivao ne samo u našim krajevima nego i drugdje u svetu. Postojao je, naime, običaj (ponegdje regulisan i određenim pravilima) da se osuđenicima na smrt dan uoči izvršenja kazne daje najbolja hrana, pa tako i najbolji − bijeli hljeb. Ti nesretnici bili su tako stvarno na bijelom hljebu i tu je veza između izraza (njegovog značenja) i situacije u kojoj je nastao sasvim konkretna: biti na bijelom hljebu stvarno je značilo: ‘očekivati izvršenje smrtne kazne’. Kasnije se iz toga razvilo i drugo, šire i apstraktnije značenje: ‘očekivati sa strepnjom i neizvjesnošću ishod čega’. U novinama, književnim djelima i drugdje susrećemo brojne primjere takve upotrebe: − “Čistačice neće na bijeli hljeb” (tj. ne prihvataju otpuštanje s posla). Ili: “Dok članovi upravnih odborâ imaju dvostruko veće plate nego kancelar SR Njemačke, sve je više radnika na ,“bijelom hljebu”; “Novinari i grafičari “na bijelom hljebu” itd. Etnolozi, kao Veselin Čajkanović, na primjer, nalaze da je običaj pripremanja bogate gozbe sa bijelim hljebom pred izvršenje smrtne kazne ostatak pradavnog kultnog žrtvovanja zločinca nacionalnom bogu. “Jedna specijalna forma ljudske žrtve našem nacionalnom bogu jeste žrtvovanje zločinca” – kaže Čajkanović i nastavlja: “To se isto može reći i za smrtnu kaznu kod nas, sudeći po proceduri koja je, iz običajnog prava, prešla u sudsku praksu; naročito to važi za kaznu streljanjem, kakva je u Srbiji pre rata praktikovana. Procedura je, kao već kod starih Grka (…) izgubila još odavno svoj prvobitni kultni značaj, ali religijsko poreklo pojedinih propisa i danas je jasno. Ovde ćemo, sasvim ukratko, spomenuti neke pojedinosti. Naime, što se zločincu prilikom egzekucije vezuju oči, to bi bio dokaz da je ovo doista žrtva, ekspijatorna žrtva, koja je kultno nečista, pa joj se zato vezivanjem očiju oduzima mogućnost da nas svojim pogledom okalja u kultnom smislu; što se drži na belom hlebu, kojom mu se prilikom služi bogata gozba i ispunjuje svaka želja, to nas živo podseća na pripremanje ljudske žrtve o Saturnalijama i o prazniku Sakeja (…)”
Zaključak: izraz biti na bijelom hljebu ima, dakle, svoje daleko porijeklo, zasnovano na kultu i običajnom pravu, ali i svoju veoma čestu upotrebu u našem vremenu − u našem savremenom jeziku.
