Carski rez rezultat je dvostruke greške: greške majke prirode i jedne obične lingvističke zablude. Sâm taj izraz nastao je u XVII stoljeću, ali je hirurški zahvat koji se njime označava (‘vađenje ploda iz majčine utrobe prorezivanjem trbušne stijenke i uterusa’) postojao i mnogo ranije. Prema grčkim legendama, na taj je način došao na svijet bog vina i radosti Dionizije, pa čak i bog ljekarstva Asklepios ili Asklepije (lat. Eskulap), onaj čiji se lik sa zmijom može vidjeti po našim apotekama. Rođenje pomoću carskog reza vezuje se i za neke junake narodnih epovâ (za Rustema iz Šahname, na primjer), a postojalo je i vjerovanje da su tako rođeni i glasoviti Rimljani Scipion Afrikanac, konzul i vojskovođa koji je porazio Kartaginjane, i sam Gaj Julije Cezar, veliki imperator. Rimski pisac i istoričar Plinije smatrao je da nadimak Cezar (izvorno Caeser) potiče od Caesares ili Caesines, kako su se nazivali ljudi koji su “ex utero matris caeso nati”, tj. “rođeni izrezani iz materice”. Takvo rođenje Julija Cezara nikada nije dokazano, ali se izraz carski rez (srednjolatinsko sectio caesarea) ipak vezuje za njegovo ime. No o tome nešto kasnije. Sada još nekoliko riječi o carskom rezu kao ljudskoj korekciji greške majke prirode. Operacija vađenja djeteta iz majčine utrobe izvodi se u slučajevima kad, zbog različitih smetnji (suženja zdjelice i sl.), nije moguć normalan porod. To je danas rutinska hirurška intervencija, sa zanemarljivim procentom smrtnosti, a nekad je ishod toga zahvata, zbog trovanja i drugih komplikacijâ, bio koban za plod, a pogotovo za majku. U prošlosti se carski rez izvodio uglavnom na tek umrlim trudnicama (“sectio caesera in mortua”). Razlozi su bili dvojaki: humani (da bi se spaslo dijete) i magijski ili religijski. U Justinijanovom Zakoniku zabilježene su stare rimske odredbe da se iz mrtve trudnice obavezno mora izvaditi dijete. Po običajima nekih starih narodâ, trudnica se nije smjela sahraniti ili spaliti sa djetetom u utrobi, a Katolička crkva u srednjem vijeku preporučivala je da se dijete izvadi iz mrtve majke, kako bi se, ako ostane u životu, moglo krstiti. Mada postoje neke pretpostavke da je carski rez na živoj ženi primjenjivan mnogo ranije (kod Židovâ u II stoljeću), prvi takav zahvat izveden je tek negdje početkom XVI stoljeća. Taj se poduhvat, kao prvi, pripisuje izvjesnom Jakobu Nuferu, kastratoru (štrojaču) svinjâ iz Bazela u Švajcarskoj, koji je na taj način, uz prethodnu dozvolu sveštenika, a uz asistenciju mjesnog dželata i prisustvo gradonačelnika i sudije, spasao sigurne smrti svoju suprugu i dijete. Zabilježeno je da je nešto kasnije (1540.) italijanski vidar Baino izveo istu operaciju, spasavši jednu porodilju, ali, nažalost, ne i njeno dijete. Već 1581. godine objavljena je prva monografija o carskom rezu. Napisao ju je francuski lekar Fransoa Ruse (François Rousset). No vratimo se samom izrazu carski rez i lingvističkoj zabludi na kojoj se isti zasniva. Pošto se vjerovalo da je Cezar rođen izrezivanjem iz majčine utrobe, latinski naziv za tu operaciju: sectio caesarea (što je, u stvari, tautološki spoj dvije riječi istog ili sličnog značenja: sectio ‘rezanje’ i caesareus ‘izrezan’) krivo je protumačen, pa je ono caesarea povezano sa Caesar, što znači i ‘car’. Tako je onda, zahvaljujući grešci, nastao izraz carski rez. Postoji još jedno tumačenje porijekla toga izraza, ali i ono upućuje na vezu s imenom Julija Cezara. U njegovom zakonu (Lex Caesarea), naime, bilo je propisano da se utroba svake žene umrle u poodmakloj trudnoći otvori, pa je, navodno, po njemu onda ta operacija nazvana carski (to će reći – cezarski) rez. Ni ta pretpostavka nije dokazana. Ostaje, dakle, zaključak da je izraz carski rez ipak nastao kao plod jedne lingvističke zablude. No, bez obzira na to, on je ušao u medicinsku terminologiju, pa i u običan svakodnevni govor, gdje se upotrebljava u značenju: ‘energičan, spasonosan zahvat u rješavanju nekog teškog problema’.
LITERATURA:
- Milan Šipka- “Zašto se kaže?”, Prometej, Novi Sad 2013.
