U ovosubotnjem Leksičkom Vremeplovu JU Gradska biblioteka Tivat donosimo objašnjenje etimologije nove dvije riječi: jedne iz opšteg leksikona B/CG/H/S jezika i jednog bokeljskog lokalizma. Ove subote to su riječi čèstit i gȍf.
Pridjev čèstit, –a, –o postao je od praslavenskog *čęstitъ (koji se sreće samo u južnoslavenskom: slovenačko dijalekatsko čestit, bugarsko честит ‘sretan’). Ovaj pridjev izveden je od imenice *čęst ‘dio’; čestit bi, dakle, izvorno bio onaj koji ‘ima udjela (u vrlini, blagostanju)’. Najstarije značenje ovog pridjeva je ‘sretan, dobar’ odakle se razvilo ‘vrijedan pohvale’ > ‘častan, pošten, neporočan’. Na takav razvoj značenja mogao je uticati i pridjev častan.
Postanje leksema gȍf (vrsta jadranske ribe, orhan, felun u opštem leksikonu B/CG/H/S jezika; latinski Seriola dumerili) treba tražiti u grčkom ihtionimu γόμφος (gόmfos) i u njegovim izvedenicama. Ovaj naziv i danas je živ u u novogrčkom liku γουφάρι, bilo da označava kao i kod nas gofa, bilo da označava njegove najbliže srodnike Lichia sp. i Temnodon saltator. Slična je situacija i u susjednom albanskom gofë, gafë. Grčko γόμφος sa svojim osnovnim značenjem ‘klin, kolac’ u potpunosti se podudara sa semantizmom drugih naziva za ovu istu ribu i ne ostavlja mjesta nikakvoj sumnji u utemeljenost etimologije gȍf < γόμφος. Posebno je pitanje odakle je konkretno preuzet naš naziv gȍf. Ranije se smatralo da je taj naziv preuzet iz venecijanskog. Ta postavka, međutim, kasnije je temeljno preispitana. Gof je, najprije, pelagička riba koja je rijetka u sjevernom Jadranu, a takvo stanje odražava se i u narodnom nazivlju; plitke vode sjevernog dijela Jadrana uopšte ne pružaju uslove za život gofa, pa se sva imena u tim oblastima svode na dvočlani naziv lissa bastarda. Isto je i sa italijanskim nazivima: dovoljno je letimično pogledati popise imena za Seriola dumerili pa da se uvjerimo da samo Sicilija posjeduje više naziva za gofa nego sve središnje i sjeverne oblasti Italije zajedno. Na osnovu svega toga, naziv gofo u Mlecima je rijedak i nije domaći, što nas navodi na zaključak da naše gȍf nismo mogli primiti iz venecijanskog – gdje su potvrde za taj naziv i više nego rijetke kao što je rijetka i sama vrsta – nego je mnogo vjerovatnije da su i naš i venecijanski oblik potekli sa Levanta. Upravo zbog toga ne može se isključiti, nego se, naprotiv, nameće zaključak da je Venecija svoje gofo primila posredstvom Dalmacije.
Sa objašnjenjem etimologije neke nove dvije riječi- jedne iz opšteg leksikona B/CG/H/S jezika i jednog bokeljskog lokalizma- vidimo se iduće subote.
LITERATURA:
- Ranko Matasović, Tijmen Pronk, Dubravka Ivšić, Dunja Brozović Rončević- Etimološki rječnik hrvatskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2016.
- Vojmir Vinja, Jadranske etimologije: Jadranske dopune Skokovu etimologijskom rječniku, vol. I, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb 1998.