Članak koji je pred vama ovdašnjim je jezičnim uzusima (blago) prilagođen rad dr Barbare Kovačević “Da kucnem u drvo…”. Nadamo se da će vam biti na intelektualno zadovoljstvo i od spoznajne koristi.
Okrutnost prirode i životna neizvjesnost uticali su na to da čovjek od pamtivijeka vjeruje u djelovanje natprirodnih silâ i pojavâ. Bez obzira na civilizacijska dostignuća, tehnološki, kulturni i duhovni razvoj, različiti oblici praznovjerja prisutni su i danas. Iako ne volimo priznati da smo praznovjerni, još uvijek pazimo na to da ne otvaramo kišobran u zatvorenom prostoru (jer to donosi nesreću ili smrt bližnjih), da ne hodamo ispod otvorenih ljestavâ (jer tako izazivamo sudbinu), da ni slučajno ne razbijemo ogledalo (jer to donosi sedam godinâ nesreće), da produžimo korak u suprotnom smjeru ako nam crna mačka pređe preko puta, da se bojimo što će nam se dogoditi ako nam se na kalendaru pokaže petak trinaesti. U posebnu grupu izdvajaju se praznovjerja povezana s izborom životnog partnera jer se njime određuje sudbina i buduća bračna sreća. Stoga i postoji običaj da mladoženja ne smije vidjeti mladenku prije vjenčanja (što potiče iz kulturâ koje su imale dogovorene brakove) jer bi to moglo dovesti do neželjene posljedice – da pobjegne glavom bez obzira kad vidi s kim bi trebao provesti ostatak života. I prenošenje mladenke preko praga, da se ona u dugačkoj vjenčanici i obavijena velom slučajno ne bi spotakla o prag kuće u koju ulazi, treba da bude garancija sreće. Međutim, nikad niko ne spominje mladoženju kojem se pod teretom velike sreće može izmaknuti tlo pod nogama. Takođe, običaj je da se vjenčano prstenje nosi na prstenjaku lijeve ruke jer su navodno još stari Rimljani seciranjem leševâ utvrdili anatomsku povezanost prstenjaka lijeve ruke sa srcem, koje je simboličko sjedište ljubavi. Da bismo se zaštitili od zlih silâ ili jednostavno prizvali sreću (granica je nekad vrlo tanka), često pribjegavamo zaštiti različitih predmetâ koje nosimo sa sobom ili se njima okružujemo u svoja četiri zida. Potkovice, rogovi, zečje šape, ružičasto prase, slonovi, bubamare, plavo oko, djetelina s četiri lista, zlatne ribice, sretni bambus itd. samo su dio toga simboličkog asortimana sreće. U traganju za izgubljenom srećom na usputnim stanicama zaželimo neku želju kad ugledamo zvijezdu padalicu ili čađavoga dimnjačara (uz prigodno hvatanje dugmeta i tešku paniku ako naša odjevna kombinacija toga dana nema čarobni dodatak), kad bacimo novčić u fontanu (može to biti i neka domaća fontana, a ne čuvena Fontana di Trevi), kad oduvamo maslačak ili duvamo u svijeće na rođendanskoj torti, kad nam u ruci nakon dvoboja ostane veći dio pileće ključne kosti, a poseban je blagoslov s visinâ kad nam se na glavu sruči miomirisna ptičja artiljerija. Iako je repertoar za vlastitu zaštitu i prizivanje sreće bogatiji, pri prizivanju sreće bližnjima najčešće se služimo gestama. U našoj kulturnoj svijesti nezaobilazno je držanje figâ, palčevâ ili pesti. Ti gestovi su se u b/c/h/s jeziku frazeologizovali i upotrebljavaju se bez propratnih somatskih manifestacijâ. Somatski frazem držati palce (palčeve) sinoniman je s frazemima držati fige i držati pesti, u kojima se pojavljuju prikriveni somatizmi figa i pest. Nazivom prikriveni somatizam označava se položaj specifičan za tačno određeni dio tijela, u ovom slučaju položaj prsta ruke. Figa je položaj šake u kojem je palac gurnut (postavljen) između kažiprsta i srednjega prsta, a pest je položaj šake u kojemu je dlan s prstima u stisnutome položaju, tj. ostali prsti obuhvataju palac. Navedena tri sinonimna frazema s glagolom držati znače ‘željeti sreću (uspjeh) nekome’. Nastali su na temelju praznovjerja da se takvim položajem prstâ, u kojem palac ima istaknutu ulogu, sprečava nesreća, katastrofa ili zlo. Još je u narodnom vjerovanju starih Germanâ palac smatran prstom sreće, dok je kod starih Rimljanâ postojao običaj da publika u gladijatorskoj borbi podizanjem palca izmoli milost, tj. spasi život oborenom gladijatoru. U modernim gladijatorskim vremenima na društvenim mrežema uzdignut palac (like ili lajk) postao je mjerilo svih stvari. Istovrijedni frazemi u drugim jezicima takođe imaju za osnovnu sastavnicu imenicu prst ili palac (npr. englesko to keep one’s fingers crossed; njemačko jemandem den Daumen drücken) iako njihovi položaji mogu biti različiti. U odagnavanju zlih silâ ili duhovâ i u zaštiti od njih služimo se različitim nimalo damskim ili džentlmenskim radnjama ili ritualima. Neki od najpoznatijih su pljuvanje (kad nam crna mačka prepriječi put), bacanje soli preko lijevoga ramena (da zaslijepimo nečastivoga), prolivanje vode (na balkanskim prostorima kad se neko ispraća na put ili na ispit) te kucanje o drvo. Kucanje o drvo propratna je radnja pri dobrim i pozitivnim izjavama koje simbolizuju sreću, blagostanje ili zadovoljstvo. Čin kucanja o drvo smatra se najrasprostranjenijim praznovjerjem u svijetu iako se ne može tačno utvrditi njegovo porijeklo. Dok jedni smatraju da vuče porijeklo iz religijskog rituala u kojem se dodiruje drveno raspeće, drugi njegov nastanak smještaju u prethrišćansko doba i temelje mu pronalaze u drevnom paganskom vjerovanju da duhovi žive skriveni u drveću (obično hrastovima), a zvuk kucanja o drvo trebao bi prizvati sreću i odagnati zle duhove koji bi mogli uticati na loš ishod događaja. Sam čin kucanja o drvo ili drvene predmete može i ne mora biti propraćen verbalizacijom čina. Kod nas je običaj kucanja o drvo utjelovljen u frazemskoj uzrečici “da kucnem o drvo” ili “da ne ureknem” i upotrebljava se kad govornik pri izricanju pozitivnih misli ili ishodâ životnih situacijâ izaziva sudbinu, a ustaljena veza treba da osigura da se izrečeno prenese u budućnost, tj. da ništa ne krene po zlu. U istom značenju upotrebljava se i frazemska uzrečica “da ne čuje zlo”, koja transparentno iznosi namjeru kuckanja i upućuje na prethrišćansko porijeklo izraza, pri čemu kucanje kao čin odagnavanja zla može biti propraćeno pokretom povlačenja ušne resice uz specifično coktanje. Običaj kucanja o drvo, u zavisnosti od kulturâ, može imati različite verzije: može se ostvariti samo fizičko kuckanje, može biti propraćeno verbalizacijom, ili je verbalizacija prisutna samo ako u blizini nema drvenog predmeta o koji se može pokucati. Verbalizacija može s obzirom na namjeru ići u nekoliko smjerova: da se ne ostvari nešto loše što je rečeno (npr. u Brazilu, Portugalu, Makedoniji, Grčkoj, Rumuniji i Turskoj), da se ostvari sve dobro i pozitivno što je izgovoreno (npr. u Iranu i Vijetnamu) ili oboje – da se spriječi negativno i da se ne pokvari pozitivno (npr. u Poljskoj, Libanu i Siriji). Sam čin kucanja može biti u svrhu zaštite od zla i obično se ne upotrebljava za privlačenje sreće (npr. u Bugarskoj i Iranu), može biti samo reakcija na loše riječi sagovornika (npr. u Indoneziji, Maleziji i Tajlandu) ili nada da će se dobro i pozitivno događati u budućnosti ako se to u sadašnjosti osvijesti, čime će se automatski ukloniti tuđa zavist (npr. u Egiptu). U nekim kulturama kucanje je ograničeno samo na drvo, dok se u drugim kulturama proširilo i na drvene predmete iako i tu postoje neka ograničenja. Obično ograničenja postoje kad je riječ o drvenim predmetima koji imaju noge, npr. stol, stolica ili krevet (npr. u Bugarskoj, Rumuniji i Latinskoj Americi). U nekim zemljama može se kucati o stol (npr. u Norveškoj), a u nekima se kuca ispod stola (npr. u Danskoj). Ako drveni predmeti nisu nadohvat ruke, uobičajena je praksa lupkanja po glavi (npr. u Bugarskoj). Takva praksa prisutna je i kod nas kad u okolini nema drvenih predmetâ i pomalo je šaljivo intonirana. Takođe, i broj udaracâ pri kuckanju može biti različit. Iako su kod nas uobičajena tri udarca, u nekim kulturama prisutna su dva udarca, od kojih se prvi može protumačiti prizivanjem dobrih duhovâ, a drugi zahvalom za počinjeno dobro. Čin kucanja može biti propraćen izgovaranjem magijskih brojevâ (npr. u Danskoj) ili laganim povlačenjem ušne školjke istom rukom kojom se kuca (npr. u Bugarskoj i Turskoj). U nekim zemljama dodirivanje drveta propraćeno je izrazom koji se odnosi na bacanje papra preko ramena (npr. u Švedskoj i u djelovima SAD-a koje naseljavaju potomci švedskih doseljenikâ). Kuckanje o drvo može i izostati, važno je samo da se dodiruje nešto drveno (npr. u Francuskoj, Španiji, Velikoj Britaniji i SAD-u). Međutim, u Češkoj se može kucati i po zubima, kamenu i metalu jer su oni neuništivi, tj. mogu preživjeti čak i vatru. Ipak, u Italiji izostaje dodirivanje drvenih predmetâ i u svrhu izbjegavanja loše sreće dodiruju se predmeti izrađeni od željeza, čemu svjedoči upotreba frazema toccare ferro (doslovno dodirnuti željezo). Iako italijansko dodirivanje željeza može izgledati kao izuzetak, ono zasigurno ima šire dimenzije (ogleda se i u dodirivanju spomenikâ kao svojevrsnih srećonošâ), a zamagljeno je nekim drugim praznovjerjima uz koja se pojavljuje. Prisjetimo se, u svrhu oprimjerenja rečenog, samo jednoga od najpoznatijih hrvatskih spomenikâ – Meštrovićevog kipa velikog biskupa Grgura Ninskog, čija monumentalna replika u Splitu (pored manjih u Varaždinu i Ninu) krasi prostor ispred sjevernih gradskih vratâ. Taj kip već godinama nalazi se na svjetskim popisima turističkih atrakcijâ, a mnogobrojni posjetioci ne propuštaju priliku da dotaknu ili poglade njegov metalni palac, koji bi im prema predaji trebao donijeti sreću ili ispuniti želju.
LITERATURA:
- Barbara Kovačević – “Da kucnem u drvo…”,Hrvatski jezik, vol.8, no.2, Zagreb 2021.
