U rubrici Knjiga Sedmice JU Gradska biblioteka Tivat danas- uoči njegovog gostovanja ove subote (13.08.2022.) u okviru manifestacije „Tivatsko književno ljeto“ u organizaciji Gradske biblioteke Tivat- preporučujemo nedavno objavljeno (i njegovo trenutno zadnje) vrijedno prozno ostvarenje poznatog hrvatskog (i regionalnog) pisca Damira Karakaša „Okretište“ (Booka, Beograd 2022.).
Ono čemu vas- kad je riječ o proznom stvaralaštvu- na časovima Teorije književnosti najprije nauči dobar profesor ove discipline je da u metodološkom smislu ne treba poistovjećivati naratora neke priče u prvom licu, sa jedne strane, i iskustvenu ličnost pisca, sa druge: čak ni onda kada postoje veoma snažne indicije da se između naratora u prvom licu i iskustvene ličnosti pisca može povući znak jednakosti. Kad je u pitanju “Okretište” Damira Karakaša (koje bismo žanrovski prije odredili kao dužu novelu nego kao roman), ovo književnoteoretsko metodološko upozorenje slobodno možemo apstrahovati. Jer: “Okretište” je autorov najličniji mogući izraz; autofikcionalno djelo par excellence. Naime, Damir Karakaš prije nekoliko godina bio je fizički napadnut: na ulici, na okretištu tramvaja, pred zgradom u kojoj živi, nakon čega je završio u bolnici doslovno se boreći za goli život. U nemogućnosti da bilo što napravi po pitanju osvete, da nepoznatom napadaču vrati dug u modusu “oko za oko, zub za zub”- a možda (podsvjesno) to i ne želeći- Karakaš je svoju golemu ozlojeđenost i prirodnu potrebu da se osveti preusmjerio i kanalisao u prozno tkanje o tom ekstremno lošem iskustvu koje je doživio- sa intencijom da se kroz pisanje o zlu što ga je snašlo oslobodi teške psihofizičke traume koja ga je bila pritisla. U toj vizuri “Okretište” možemo posmatrati kao autoterapeutski roman. Ili, kako je to uspješno formulisao jedan kritičar, Karakaš je “ (…) traumi odlučio dati umjetničku formu kako bi oprostio, oprostiti, pak, kako bi zaboravio”. U ovoj tački “Okretište”, međutim, nadilazi prvobitnu, autoterapeutsku, intenciju njegovog autora. Nizovi, u stilskom pogledu, sjajno uobličenih rečenicâ što funkcionišu kao ogledalo u čijem se staklu zrcali uzburkana i uznemirena psiha naratora- psiha u kojoj se, sa jedne strane, miješaju i kovitlaju bijes i želja za osvetom, a, sa druge, potreba da se trauma prevlada- djeluju na recipijenta Karakaševog teksta u pravcu da čitalac/čitateljka počinju shvatati da smo narator “Okretišta” zapravo svi mi: da bi u jednom trenutku života svako od nas mogao biti Damir Karakaš, koji se u bolnici, nasmrt prebijen i ozlijeđen, bori za život.
“Miris alkohola, miris joda: ova je soba bojno polje. Ali, tješim se, ne mogu umrijeti, nije lako umrijeti, najgore je prošlo, trebao bih biti sretan jer sam na koncu spašen; u kutu se čuje mrmorenje; netko je upravo utonuo u duboku molitvu. Možda bi i meni bilo bolje da se molim, ali ne znam nijednu molitvu, samo pola, nekoliko prvih rečenica; kad nema Očenaša, opet stenjanje: krikovi koji naglo izlete, ganjajući se međusobno oko kreveta: usta iskrivljena od krikova” (“Okretište”, 29).
Rezimirajući, možemo reći ovako: “Okretište” je pobjeda umjetničke kreacije nad negativitetom i zlom. Karakaševa novela dokaz je (još jedan od mnogih kroz istoriju) o alhemijskoj moći književnosti (i umjetnosti uopšte): moći književnosti i umjetnosti da i najmučnija ljudska iskustva- te ispoljenja najmračnijih aspekatâ ljudske prirode- pretope u zlato emanacije božanske iskre u čovjeku. Damir Karakaš nesumnjivo je jedan od književnih čarobnjakâ- i to ne samo zbog novele “Okretište” nego zahvaljujući i drugim svojim beletrističkim djelima- koji odlično poznaje tajne te književne alhemije.
Ako mislite da sam vam u ovom članku otkrio sve o “Okretištu”- a da ne govorim o ukupnom književnom opusu Damira Karakaša- naravno da se ljuto varate. Najprije, to nije moguće uraditi u jednom (kratkom) prikazu poput ovog koji je pred vama. Drugo, sve i da je moguće, nipošto to ne bih uradio. Zašto? Jer želim da u subotu 13.08. tekuće godine dođete na književno veče ovog, trenutno jednog od najboljih, hrvatskih (i regionalnih) pisacâ, i da lično čujete što on sâm ima da nam kaže o svom književnom stvaralaštvu. A ovaj moj članak imao je za cilj da vas, kako to figurativno kažemo mi domicilni Bokelji, “nanjeska” za to. Kažu da tajne nije mudro otkrivati, ali- ako sam vas ovim (kratkim) prikazom uspio animirati da dođete na književno veče Damira Karakaša u organizaciji JU Gradska biblioteka Tivat- onda mi žao što /svjesno) nisam htio biti mudar.
S poštovanjem, glavni urednik JU Gradska biblioteka Tivat Miomir Abović
