U rubrici Knjiga Sedmice JU Gradska biblioteka Tivat ovog ponedjeljka preporučujemo “Satire” Decima Junija Juvenala Akvinskog (Službeni glasnik, Beograd 2022.).
Ono što je Horacije učinio za dekor i ukus, Juvenal je kasnije uradio za moral i slobodu. Ovo je razumljivo kada se uzme u obzir da ih dijeli cijelo stoljeće i da je Juvenal morao da se susretne i bori s porocima, ljudskom glupošću i tiranijom koji su Horaciju bili nepoznati. Dok kod Horacija primjećujemo njegovu povremenu simpatiju prema poroku, Juvenal prema njemu uvijek pokazuje samo prezir. On se ne igra ljudskim emocijama kao Horacije, on ne pravi kompromise i ne želi da se prilagodi svom iskvarenom okruženju. Horacijeva zlatna sredina (aurea mediocritas) njega ne privlači, pa je otuda njegov ideal često nepraktičan, ali je to ideal za koji svaki pošten čovjek mora priznati da je plemenit. Međutim, u cijelom njegovom djelu osjećamo da se Juvenal ne razračunava s osobama, već sa porokom. On je kao neki iskren i prilježan učitelj koji se trudi da kod svojih đaka riječima i prutom iskorijeni loše odlike prije nego što one uznapreduju do zla za koje će biti kažnjeni surovim bičevanjem. Juvenal kao s mačem žuri od palate do krčme, od rimskih kapijâ do granicâ carstva, uvijek u potrazi za moralnim i političkim značajem društvenih događanjâ, te siječe bez razlike svakog koji skreće s putevâ koje su odredili priroda i čast. On u tome pokazuje realizam cenzora koji skida odjeću sa ličnosti da bi otkrio njihove tajne biljege i spremio ih za bičevanje. Njegove satire, neprevaziđene po stilu (mnogi se slažu da je u tome prevazišao poznate stiliste Lucilija i Varona, pa čak i Horacija) pune su peckavog humora koji ne služi da zasmije zbog smijanja, nego da bi jače ukazao na porok (što se najbolje vidi u četvrtoj satiri, gdje neke u suštini komične scene Juvenal obrađuje tako da one kod čitaoca ostavljaju vrlo gorak ukus u ustima). Pa ako pretpostavimo da je pjesnik na nekim mjestima zaista i pretjerao, to njemu služi samo zato da bi čitaocu bolje izložio jednu stvar koja je i istinita i vrlo bitna. Pretjerivanje u takvim slučajevima nije obmanjivanje, već pokušaj da se hiperbolom učini skoro nemoguće – da čitalac ne shvati suštinu onoga što pisac želi da kaže. Juvenalova stalna želja jeste da čitalac nepogrešivo razlikuje dobro i zlo, a ne da ostavi prostor za sholastičku filozofiju besposličarâ i njena nadmudrivanja i relativizovanja stvari. Uostalom, on nije lirski pjesnik, nego ozbiljan satiričar čiji je zadatak da svim sredstvima ukaže na ružnoću poroka.
JU Gradska biblioteka Tivat u zadnje dvije godine nabavila je, između ostalih knjigâ, i nekoliko značajnih djelâ klasične književnosti koja prije nismo posjedovali. Pored Juvenalovih “Satirâ”, tu su Vergilijeva “Eneida” i Ovidijeve “Metamorfoze”, a uskoro očekujemo dolazak i uključenje u fond Gradske biblioteke Tivat i Boetijeve “Utjehe filozofije”. Juvenalove “Satire”, premda davno napisane, djelo su koje je aktuelno i danas, pogotovo u društvu u kojem živimo, s obzirom na to da, ako nam ičega fali, porocima i društvenim devijacijama svakako ne oskudijevamo; naprotiv. Zato ne sumnjamo da će ova knjiga ubrzo naći put do naših čitateljki i čitalacâ. S poštovanjem, glavni urednik JU Gradska biblioteka Tivat Miomir Abović
