Riječi desnica i ljevica imaju u našem jeziku svoje osnovno značenje: desnica je, kao što svi znamo, desna, a ljevica − lijeva ruka. Kaže se:“Pruži mi desnicu (da se rukujemo)”. Ili:“Imao je snage u ljevici koliko i u desnici”. U političkom jeziku, međutim, desnica i ljevica upotrebljavaju se kao nazivi za određene političke grupacije ili struje različitih, bolje reći − suprotnih, odnosno suprotstavljenih orijentacijâ. Desnicom se nazivaju konzervativne (nazadne), često i reakcionarne političke snage − snage koje su privržene očuvanju starog sistema ili uspostavljanju starih, preživjelih društvenih odnosâ. S takvom orijentacijom, desnica se suprotstavlja svim novinama i reformama u društvu, svemu što je novo, moderno i napredno. Nasuprot tome, ljevica teoretski u politici simbolizuje nove, napredne ideje; ona teži reformi društva, većoj ravnopravnosti i razumijevanju među ljudima i narodima; bori se protiv preživjelih društvenih odnosâ koji koče razvoj, a za demokratiju i uspostavljanje novog, naprednijeg i modernijeg društvenog poretka. I desnica i ljevica, svaka na svojoj strani, okupljaju srodne političke partije i pokrete. Desnicu obično čine konzervativci, rojalisti i monarhisti (pristalice monarhističkog uređenja i neograničene kraljevske vlasti), zatim razni nacionalistički, fašistički, šovinistički i drugi slični pokreti. U ljevicu se, opet, ubrajaju reformisti (pristalice reformi društva), liberali (,“slobodnjaci”), demokrati, socijalisti itd. U parlamentarnim i demokratskim državama vlast se uspostavlja na slobodnim izborima, u kojima sudjeluju političke stranke različitih orijentacijâ: od krajnje desnice, preko tzv. centra, do krajnje ljevice. Sve je to, manje-više, poznato iz političke teorije. Ostaje, međutim, da se objasni ono što je zapravo i tema ovog članka: zašto se konzervativne političke snage nazivaju desnica, a liberalne – ljevica? Kako su nastali ti nazivi, koji najčešće idu zajedno kao značenjski suprotstavljeni par? Nazivi desnica i ljevica potiču iz francuske političke prakse s početka XIX stoljeća. U periodu tzv. Restauracije (1815.−1831.), nakon Napoleonovog definitivnog pada, političke snage u Francuskoj bile su oštro podijeljene na liberale, na jednoj, i konzervativce i monarhiste, na drugoj strani. Liberali su u skupštinskoj dvorani sjedjeli s lijeve strane predsjedničkog stola, a konzervativci i monarhisti s desne. Po tome su prvi nazvani ljevica, a drugi desnica. Ti nazivi kasnije su se prenijeli i na sve druge političke snage slične orijentacije. Tako danas u parlamentarnim državama imamo desnicu i ljevicu, bez obzira na to da li u skupštinskoj sali njihovi poslanici sjede na desnoj ili lijevoj strani. Pripadnici desnice nazivaju se − desničari, a ljevice − ljevičari. Ti nazivi postoje i u drugim jezicima. Tako je npr. u engleskom desničar − rightist, u francuskom homme de la droite, u njemačkom Rechtsstehender, u španskom derechista. Ljevičar je, opet, u engleskom leftist, u francuskom homme de la gauche, u njemačkom Linksstehender, u španskom izquierdista itd. Već sami ovi nazivi govore da desničarâ i ljevičarâ ima po cijelom svijetu. Prema desnica i ljevica izvedeni su u nas i drugi nazivi: ljevičarstvo i ljevičarenje (uporno provođenje ljevičarskih idejâ, često s pretjeranom revnošću, što se onda naziva i lijevo skretanje). Isto tako postoje, mada se rjeđe upotrebljavaju, i riječi desničarstvo, desničarenje itd. Nazivi desnica i ljevica, sudeći po primjerima navedenim u “Rečniku SANU”, pojavili su se u našem jeziku još u XIX stoljeću, ali su se sasvim odomaćili tek između dva svjetska rata, a potpuno prevladali poslije Drugog svjetskog rata. O tome svjedoče i primjeri u “Rečniku Matice srpske”:“Odbor će po svoj prilici biti sastavljen od predstavnika (…) levice i desnice. Obz. 1932. Premijer je računao s apstinencijom levice (…) i mirnom podrškom centra i umerene desnice. Pol. 1957.”. Danas su nazivi desnica i ljevica, kako znamo, u našem političkom govoru sasvim obični i česti.
LITERATURA:
- Milan Šipka- “Zašto se kaže?”, Prometej, Novi Sad 2013.
