U Leksičkom Vremeplovu JU Gradska biblioteka Tivat (i) ove subote donosimo objašnjenje etimologije dvije riječi. Kako smo to uobičajili, jedna riječ je iz opšteg leksikona b/c/h/s jezika, a druga je bokeljski lokalizam. Ove subote to su porijeklo i smisao leksemâ dijamȁnt i sȅka.
Leksem dijamȁnt vodi porijeklo od italijanskog diamante. Italijanska riječ vodi porijeklo od poznolatinskog diamas, akuzativ diamante. Po zapadnim krajevima čuvala se u narodskom liku dijòmanat (npr. u pjesmi “Ženidba Maksima Crnojevića” iz Vukove zbirke), ali je u tursko doba u velikoj mjeri bila potisnuta turcizmom almaz/elmaz da bi se od XVIII stoljeća vratila u književni jezik kao дiамантъ (1722. godina) pod uticajem njemačkog Diamant, koje vodi porijeklo od starofrancuskog diamant. U pitanju je internacionalni latinizam: uporedi još i englesko diamond, a u slavenskim jezicima makedonsko диамант, bugarsko диамàнт, slovenačko, slovačko i češko diamant. Latinska riječ izvodi se od grčkog ἀδάμας –άντος (adámas, adamántos) čije je osnovno značenje ‘čelik’, odakle se razvilo ‘tvrd, nesalomiv kamen, dijamant’. Latinsko dia– umjesto *ada– objašnjava se preosmišljenjem grčkog predloška u latinsko ad-. Neposredno iz srednjogrčkog je srpskoslavensko адаманьть, dok pridjev адамандиновь u Hrvatskoj Aleksandridi reflektuje novogrčki izgovor. Grčki naziv za čelik tumači se kao neukrotiv (ἀ- ‘ne’ + δαμάζω ‘krotiti’), ali mogao bi i sâm biti pozajmljen iz nekog nepoznatog izvora. Dijamanti su u stari svijet stizali prvenstveno iz Indije i Indonezije; vjerovalo se u njihovu magičnu moć, pa su ih bogataši nosili kao talismane i koristili kao lijek protiv svih bolesti.
Leksem sȅka (u opštem leksikonu b/c/h/s jezika ‘stijena pored mora’) vodi porijeklo od venecijanskog seca ‘određene morske lokacije koje su zbog plićine opasne za pomorce’. To venecijansko seca, pak, vodi porijeklo od latinskog poimeničenog pridjeva sǐccus ‘suh’. U Dalmaciji ovaj leksem ima značenja slična kao u Boki Kotorskoj. Na otoku Murter imenica sȉka znači ‘otočić’; na otoku Iž sȉka znači ‘greben, hrid, stijena u moru, plićina, otočić’; u Salima na Dugom otoku sîka znači ‘greben, otočić’, a sȉkica ‘mali greben iznad mora’; na otoku Vrgada sȉka znači ‘sitan otok’; na otoku Rivanj u zadarskom arhipelagu sȉka znači ‘sprud, morski greben’; na Korčuli, pak, sȅka je ‘hrid, greben iznad ili ispod mora’.
Sa objašnjenjem etimologije neke nove dvije riječi – jedne iz opšteg leksikona b/c/h/s jezika i jednog bokeljskog lokalizma – vidimo se sljedeće subote.
LITERATURA:
- Marta Bjeletić, Jasna Vlajić-Popović, Aleksandar Loma, Snežana Pavlović – Priručni etimološki rečnik srpskog jezika, tom 1., A-J, Institut za srpski jezik SANU, Beograd 2023.
- Petar Skok – Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, vol.III, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1973.
