Nisam prvi lingvist koji se bavi(o) porijeklom i smislom tivatskog mikrotoponima Kalimanj. U njenoj knjizi „Ime- znak života“ porijeklom i smislom ovog mikrotoponima bavila se ugledna bokeljska romanistica prof. dr Gracijela Čulić. Evo što ona kaže o mikrotoponimu Kalimanj:“U notarskim knjigama često se pominje leksički i semantički zanimljiv lokalitet Calimanus- današnji dio Tivta. Calimanus se 1334. spominje kao antroponim: (…) Mare, uxore condam Calimanni (…)“ (MC2, str. 202, no 817; Mare, žena pokojnog Kalimana). Naziv se objašnjava kao složenica grčke provenijencije od kalōs + limen – lijepa luka. Transfer na toponimski lik nastao je preko antroponima, a vjerovatno iz posjedovnih razloga, što je čest slučaj denominacije toponima. M. Pešikan navodi da se, osim na Primorju, lokalitet zvan Kaliman nalazi i u okolini Sutjeske, što uključuje i druge uticaje. Antroponim Kaliman poznat je u XIII vijeku i kao ime dva bugarska vladara. Vjerovatno je za disperziju naziva na sjeveru bio odlučujući uticaj antroponima. Na jugu antroponim takođe postoji, budući da je ime Calimanus bilo druga antroponimska determinacija, odnosno patronimik grčke provenijencije iz 1335. godine za građanina Marinus-a Calimani (MC1, str. 55, 387, 390., no 111, 1141, 1147). Patronimik identifikuje osobu, a prelaz na toponimski lik izvršen je za imanje koje mu je pripadalo“ (Čulić 2009: 69-70). Možemo reći da je prof. Čulić objašnjenje porijekla i smisla toponima Kalimanj u načelu usmjerila u dobrom pravcu, sa dopunom da je njenoj eksplikaciji ipak nužna: a) značajna dopuna; b) radikalna revizija. U tom dopunjavanju i reviziji objašnjenja porijekla i smisla toponima Kalimanj od strane prof. Čulić najbolje je poći od podataka iz Istorijskog arhiva Kotor, koje je prof. Čulić djelimično navela u svojoj knjizi, a koje ću ja navesti u nešto širom opsegu. (Za to, tj. za mogućnost da u ovom članku navedem te podatke, zaslužna je- sada nažalost pokojna- kotorska romanistica i arhivistica, gđa Anita Mažibradić, koja se bila potrudila da dođe do istih i da mi ih ustupi. Gđi Aniti Mažibradić ostajem zauvijek zahvalan na njenom nesebičnom i značajnom doprinosu koji je dala za uobličenje ovog rada). Evo što u kotorskom arhivu piše o toponimu Kalimanj; u pitanju je dokument od 6.02.1335. godine:“Die predicta: Ego Mare, uxor condam Marini Calimanni de Catharo canonice contraho matrimonium cum Iunis, filio Marini de Ranina de Ragusio, dans sibi filiam meam nomine Rade in suam legitimam uxorem, cum qua do sibi pro dote perperos mille de cruce, sexaginta axagia, auri et indumenta more nobilium mulierum (…)“ (Antun Mayer, Kotorski spomenici, vol. I: prva knjiga kotorskih notara od 1326.-1335., Zagreb 1951., dok. br. 1147). Ili u prevodu Anite Mažibradić:“Ja, Mare, žena pokojnog Marina Kalimanovog iz Kotora, prema crkvenom običaju ugovaram brak sa Junijem, sinom Marina Ranjine iz Dubrovnika, dajući mu svoju kćer Radu za zakonitu suprugu, sa kojom mu u miraz dajem hiljadu krstastih perperâ, šezdeset aksagijâ zlata i odjevnih predmetâ prema običaju plemićkih ženâ“. Na što se treba fokusirati kad je navedeni citat u pitanju? Na dva momenta: jedan socijalni i jedan gramatički. Onaj socijalni tiče se činjenice da je Marin Calimani bio bogat čovjek. To se vidi po tome što kćer udaje za Dubrovčanina uglednog prezimena, a miraz njegove kćeri (Rade) u znaku je obilja i velikog luksuza. Dodatni podaci ekscerpirani iz spisâ Istorijskog arhiva Kotor otkrivaju nam sljedeće: Marin Calimani, naime, imao je imanje u Korvešu (Coruessce); toponim danas poznat kao Kureše. U Srednjem vijeku to je bilo prostrano plodno područje Tivta (danas presječeno magistralom) od obale Kalimanja sve do posljednjih brdskih terasâ Vrmca. Mnogi kotorski plemići imali su zemljišne parcele na tom lokalitetu. Marin Calimanni (notirajte ovaj oblik Calimanni; u nastavku članka vidjećemo i zašto) imao je posjed i u Dumidranu. U spisima Kotorskog arhiva taj plemić pominje se od 1326.-1335., kada se upokojio. (Inače, dokument u kome se spominje Korveš sa zemljoposjednikom Marinom Calimani je pod signaturom: Antun Mayer, „Kotorski spomenici, vol. II; druga knjiga kotorskih notarâ od g. 1329., 1332.-1337., Zagreb 1981., dok. br. 437). Drugi momenat na koji treba obratiti pažnju kad je gornji citat u pitanju jeste izvjesna gramatička činjenica. U navedenom citatu i ime, i odrednica uz ime- Calimani- pomenutog kotorskog plemića su u genitivu (jednine): Marini Calimani. Međutim: u nizu slučajevâ u spisima Kotorskog arhiva odrednica Calimani uz ime ovog plemića i u ostalim padežima (jednine) ostaje u formi genitiva (jednine)!! Navodimo potvrde za upravo rečeno:“(…) venit quoque dicto Micho in parte vinee de Dimidrana olim Marini Calimani“. Prevod:“Pripada takođe rečenom Mihu dio vinograda od Dumidrana (u Dumidranu), (koji je nekada) pripadao Marinu Kalimani“. (Antun Mayer, „Kotorski spomenici, vol. I: prva knjiga kotorskih notarâ od 1332.-1335.“, Zagreb 1951., dok. br. 1141, str. 1335; (…) calametum (…) confinat cum Marino Calimanni. Prevod:“trstik (…) graniči sa Marinom Kalimani“ (Antun Mayer, „Kotorski spomenici, vol. II; druga knjiga kotorskih notara od g. 1329., 1332.-1337., Zagreb 1981., str. 109, dok. br. 437).; „Ego Nutius Gille confiteor mihi integre fore satisfactum a Marino Calimanni de omnibus quae habui facere cum eo totius temporis usque ad diem hodiernum (…) Prevod:“Nucije Gile priznaje (izjavljuje) da će mu Marin Kalimani isplatiti u potpunosti sve što je sa njim radio, do današnjeg dana (…)“ (Antun Mayer, „Kotorski spomenici, vol. II; druga knjiga kotorskih notara od g. 1329, 1332.-1337., Zagreb 1981., dok. br. 520, str. 128-129; dokument od 17.11.1333. godine). Ovaj gramatički fakat ima dalekosežne implikacije i posljedice. Naime, na savremeni B/CG/H/S jezik ovo Marino Calimani najpreciznije mogli bismo prevesti kao Marin od Kalimana, Marin Kalimanski. A to je činjenica koja nas navodi na jednu značajnu spoznaju- genitiv Calimani uz ime Marino- koje je u nominativu (jednine)- u funkciji je atributa koji datu ličnost određuje po jednoj, za tu ličnost, egzistencijalno suštinskoj osobini: Marin(o) Calimani je Marin od Kalimana, Marin Kalimanski, zato što na teritoriji (današnjeg) Kalimanja on ima velike posjede- posjede koji mu obezbjeđuju i garantuju materijalno bogatstvo, moć i- sukladno tome- status plemića. Mogli bismo reći da je ovo Calimani svojevrsni analogon onoga što danas predstavlja čovjekovo prezime: Kalimanović. Upravo rečeno, pak, dovodi nas do onog, za naše istraživanje- najbitnijeg zaključka: Kaliman je toponim koji je postojao i prije kotorskog plemića Marina i njegove obitelji uopšte. Ovaj toponim se- u formi genitiva (jednine)- vezao kao stalni atribut uz Marinovo ime da ukaže na ono što je ponajbitniji dio njegove ličnosti. Zato postavku prof. Gracijele Čulić- koju smo naveli u citatu iz njene knjige- moramo okrenuti naglavačke: nije transfer na toponimski lik nastao preko antroponima, niti je prelaz na toponimski lik izvršen za imanje koje mu je pripadalo, nego upravo suprotno: toponimski lik- koji je uveliko postojao prije Marina i njegovih predakâ- vezao se uz ime tog kotorskog plemića iz prve polovine XIV stoljeća da- u formi (stalnog) atributa, praktično prezimena- ukaže na ono što je Marinu suštinski omogućavalo da bude ono što je bio i da predstavlja ono što je predstavljao u socijalnoj stratifikaciji grada u kojem je živio. Genitiv Calimanni pridružen Marinovom imenu otkrio nam je, dakle, mnogo toga bitnog u pravcu rješenja porijekla i smisla toponima Kalimanj.
Krucijalni dokaz, međutim, da je toponim Kaliman postojao mnogo prije plemića Marina iz Kotora i njegovih predakâ jeste grčka provenijencija istog. Kaliman je po porijeklu, i primarno, leksikalizirana imenička sintagma iz (staro)grčkog jezika koja je, kao toponim, opstala do Srednjeg vijeka- a, sa jednom bitnom modifikacijom o kojoj ćemo govoriti kasnije- i do danas. Govoreći o porijeklu i značenju toponima Kaliman, prof. Čulić na dobrom je tragu: Kaliman zaista vodi porijeklo od leksikalizirane sintagme iz grčkog jezika kalōs + limen. Ovo objašnjenje, međutim, ipak zahtijeva detaljnu razradu. A ta razrada nužno podrazumijeva „izlet“ u etimologiju grčkog jezika. Naime, leksem koji se nalazi u upravnom dijelu sintagme kalos limen leksem je čiji korijen egzistira u dvije forme: u formi sa diftongom ει (eį) u korijenu: λειμών, -ωνος (leimōn, -ōnos), i u formi sa vokalom ι (i) u korijenu: λιμήν, -ενος (limēn, -enos). Značenje lekseme sa diftongom ει u korijenu (λειμών) je „vlažno, travnato mjesto, vlažna livada“, dok je značenje lekseme sa vokalom ι u korijenu (λιμήν) „luka, zaštićeni zaliv, zaton“ (Beekes, van Beek 2010: 843). Apsolutno je jasno i nesumnjivo sljedeće: i značenje, i glasovni lik navode nas da između pomenuta dva oblika- λειμών i λιμήν- kao upravni član sintagme od koje vodi porijeklo toponim Kaliman(j) odredimo oblik λιμήν. Prvo, navedeno značenje lekseme λιμήν- „luka, zaštićeni zaliv, zaton“ u potpunosti podudarno je zemljopisnim karakteristikama ovog dijela Tivta, i, drugo, fonetski lik ove lekseme onaj je koji omogućuje da izvedemo toponim Kaliman(j). Sa druge strane, zavisni član sintagme- pridjev καλός (kalos)- znači „lijep, plemenit, dobar“ (Beekes, van Beek 2010: 626). Naziv za ovaj dio Tivta do dolaska Slavenâ na prostor našeg grada nije, međutim, stigao u prvobitnoj formi iz (staro)grčkog jezika, nego uz romansko posredovanje, budući da su Rimljani bili narod koji je, dugo nakon Grkâ, vladao Tivtom i Bokom. Valja nam pretpostaviti da je u tom periodu- dakle u periodu dominacije (vulgarno)latinskog jezika na ovom prostoru- djelovalo nekoliko jezičnih procesâ i fonetskih promjenâ koji su rezultirali uobličenjem ovog toponima u glasovnom liku Kaliman. Prvi proces koji se desio jeste leksikalizacija sintagme καλός λιμήν. Leksikalizacija je, pak, jezični proces u kojem sintagma, tj. slobodan skup riječi, postaje samostalna leksička jedinica. Dakle, od imeničke sintagme καλός λιμήν dobijamo jedan i jedinstveni leksem καλόςλιμήν. (Moguće je da se leksikalizacija izvršila još u doba kad je grčki jezik bio dominantan na teritoriji Tivta. To, nažalost, nikad nećemo pouzdano saznati). Zatim su se- u okviru jedinstvenog leksema καλόςλιμήν- desile dvije fonetske promjene: a) gubljenje sloga λός , tj. drugog sloga pridjeva καλός, koji ispada zbog uprošćavanja artikulacije; b) proces vokalske asimilacije: pod uticajem vokala α (a) između konsonanatâ κ i λ vokal ή (dugo e) između sonanatâ μ i ν supstituiše se tim istim vokalom, tj. vokalom a. Tako dobijamo toponimsku formu Kaliman, čiji je smisao „lijepa luka, dobra luka, lijep (zaštićeni) zaliv itd.“; taj toponimski lik zateći će Slaveni kad dođu na prostor današnjeg Tivta i Boke. Ovdje, međutim, nije kraj priče o porijeklu i smislu tivatskog toponima Kalimanj. Naime, ono što se laicima kad je u pitanju lingvistika može učiniti kao nebitna sitnica, za lingviste ima veliki značaj. Jedna takva „nebitna sitnica“ u slučaju toponima Kalimanj jeste sonant nj na samom kraju ove lekseme. Laicima u oblasti lingvistike sonant nj umjesto sonanta n na kraju riječi vjerovatno ne znači mnogo i ne predstavlja neki problem kojim se treba pozabaviti. U pitanju su artikulaciono bliski glasovi- pomislili bi oni- i n je vremenom vjerovatno slučajno zamijenjeno sa nj. U lingvistici, međutim, (uglavnom) nema slučajnih promjenâ; svaka promjena nečim je uslovljena i motivisana. To je slučaj i sa transformacijom dočetnog (finalnog) – n u – nj u leksemi Kalimanj. Dočetno – nj u leksemi Kalimanj nastalo je, naime, jotovanjem: u rezultatu stapanja sonanta n sa sonantom j u kvalitativno nov glas nj. Ali odakle se sad na kraju lekseme Kaliman pojavio sonant j? Taj sonant na kraju ovog našeg toponima vodi porijeklo od nekadašnjeg sufiksa – jь, –ja, – je, kojim su se u prošlosti B/CG/H/S jezika gradili posesivni pridjevi, kao što se danas grade, npr. sufiksima – ov i – in. [Ovdje ću napraviti digresiju i mali (ali spoznajno veoma korisni) izlet u oblast istorije B/CG/H/S jezika. Banja, npr., iz toponima Banja Luka nastalo je istim jotovanjem kao nj u Kalimanj: od imenice ban dodatkom nekadašnjeg posesivnopridjevskog sufiksa – ja nastao je posesivni pridjev u ženskom rodu banja; Banja Luka zapravo je, dakle, Banova Luka. Žiteljima Tivta i Crne Gore svakako je neuporedivo (i u emotivnom smislu) bliži jedan drugi primjer u kojem se javlja nekadašnji posesivnopridjevski sufiks – jь, – ja, – je. Riječ je o nazivu, tj. glasovnom liku krsne slave Nikoljdan. Jer, ovo Nikolj– iz naziva pomenute krsne slave- zapravo je posesivnopridjevskim sufiksom – jь izveden posesivni pridjev od osnove imena Nikola: Nikol– + jь → Nikolj-, pri čemu j iz sufiksa – jь jotuje završni sonant osnove l, koji onda prelazi u lj. Nikoljdan je, dakle, glasovni lik kojem bi analogon bilo naše današnje Nikolin dan]. Da zaključimo: naše današnje Kalimanj zapravo je posesivni pridjev tvoren dodavanjem posesivnopridjevskog sufiksa – jь na osnovu Kaliman-; Kalimanj je ono što bismo danas nominovali kao Kalimanov. A taj Kaliman, ili bolje ti Kalimani- po posesivnom pridjevu od čijeg je naziva ovaj dio Tivta dobio ime- nije niko drugi nego onaj kotorski plemić Marin sa početka ovog članka, tj. njegova obitelj. Otkud sada ta tvrdnja ako smo kazali- i veoma precizno dokazali- da toponim u ovom slučaju prethodi antroponimu? Otuda što smo takođe utvrdili i to da je toponim Kaliman bio- kroz odnos posjedovanja- suštinska socijalna odrednica kotorskog plemića Marina i njegove obitelji: do te mjere da Kaliman(i) možemo, u savremenom smislu tog pojma, smatrati njihovim prezimenom. Kaliman– u percepciji tadašnjih ljudi- dio je današnjeg Tivta koji pripada obitelji što je, opet, svoju suštinsku obiteljsku odrednicu- prezime u današnjem shvaćanju tog pojma- dobila na temelju posjedovanja Kaliman(j)a. Najprije je, dakle, postojao toponim Kaliman, zatim kotorska plemićka obitelj koja je postala vlasnik zemljišta na lokalitetu koji je u antičko doba nominiran kao Kaliman, i na kraju taj toponimski lik postao je dijelom obiteljskog određenja pomenutog Marina i njegovih predakâ. Time je krug je u cijelosti opisan i zatvoren.
Priča o porijeklu i smislu toponima Kalimanj otkriva- kroz povijesni put samo jedne riječi- sve kulturno-istorijsko bogatstvo Tivta i Boke Kotorske. Najprije, saznajemo da su na teritoriji Tivta- i to u samom njegovom centru- u antičko doba Grci imali svoju luku, koja je gotovo sigurno- s obzirom na modus vivendi antičkih Grkâ- bila trgovačko središte, baza za trgovinu sa tadašnjim domorocima Tivta; tzv. emporion. Mnogo stoljećâ kasnije naziv za tu luku postaje dio obiteljskog određenja jedne kotorske plemićke porodice. Konačno, dolazi i slavenski doprinos u vidu posesivnopridjevskog sufiksa – jь, – ja, – je, koji dolazi na osnovu Kaliman-: objasnili smo u kojoj funkciji. Fantastični koloplet i povijesna simbioza različitih kulturâ, narodâ i rasâ u zrcalu samo jedne lekseme.
Drugi tivatski mikrotoponim čijim ćemo se porijeklom i smislom pozabaviti u ovom radu je naziv tivatske glavne gradske rive. Jednu hipotezu o porijeklu mikrotoponima Pine iznijela je- u svojoj, u ovom radu već pomenutoj, knjizi “Ime- znak života”- ugledna bokeljska romanistica prof. dr Gracijela Čulić. Evo što ona, u navedenoj njenoj knjizi, kaže o toponimu Pine:”Mikrotoponim Pinus (Pine) notari pominju 1327. godine (…) que est in Pino sub vinea (…) (MCI, str. 158., no 440- koji je u Pinu ispod vinograda…). Toponim je romanske provenijencije od latin. Pinus, bor, pinija. Naziv je još jedan od mnogih primjera fitonimije u toponomastici. Različitost biljnog pokrivača, prisustvo mnogih biljaka, drveća, korova, bili su česta supstanca sadržaja toponimskih likova. Budući da se i izgled tla mijenjao posebno u odnosu na vegetaciju, referenti su često ostajali bez prave relacije sa imenom. Slučaj Pina to, srećom, nije”. (Čulić 2009: 72). Kao i kad smo ranije u radu govorili o njenom objašnjenju porijekla i smisla toponima Kalimanj, i kod eksplikacije porijekla i smisla toponima Pine prof. Čulić na dobrom je tragu. Ali- baš kao i kod Kalimanja- i ovdje su njenoj eksplikaciji nužne neke dopune i dodatna pojašnjenja. U naučnom smislu veoma su značajna dva podatka koja nam prezentuje prof. Čulić: a) relativno velika starost toponima Pine, koji je, kako vidimo, potvrđen već u prvoj polovini XIV stoljeća; b) ablativni lik ovog toponima formalno oličen u predložno-padežnoj konstrukciji in Pino. Ablativ Pino upućuje nas na činjenicu da nominativ te imenice glasi Pinus, -i m. Ovaj lik nominativa- tj. spoznaja da toponim Pine pripada drugoj deklinaciji imenicâ u latinskom jeziku- može (naizgled) stvoriti bitan morfološki problem pri objašnjenju fonetskog lika Pine. Jer, naziv tivatske glavne gradske rive- na temelju toga što su na njenom današnjem prostoru postojali mediteranski borovi, i to svakako značajan broj tih borovâ- u smisaonom pogledu nesumnjivo moramo izvoditi iz nominativa množine imenice Pinus, – i m. Nominativ množine leksema pinus ne glasi, međutim pine, nego pini; u skladu s tim, očekivali bismo da i naziv naše gradske rive bude *Pini, a ne Pine. Ovaj morfološki problem, međutim, samo je naizgled težak i nerješiv. Naime, nastavak – e umjesto nastavka – i u nominativ množine vremenom ušao je u taj padež iz akuzativa množine našeg jezika, u kojem taj nastavak, dakle – e, nalazimo u akuzativu množine najproduktivnijih osnovâ i muškog, i ženskog roda: dakle, i kod – o- osnova muškog roda (npr. akuz. mn. dječake), i kod –a- osnova ženskog roda (npr. akuz. mn. žene). Da smo na pravom putu kad nastavak – e u nominativu množine toponima Pine tumačimo na predstavljeni način, potvrđuje nam i jedan jezični proces kojem svjedočimo danas: naime, u mnogim riječima stranog porijekla u savremenom jeziku nalazimo dvojaki oblik nominativa množine: špagete/špageti, skaline/skalini, cigare/cigari itd. Sličan proces svakako je bio na djelu i kod morfološkog uobličenja nominativa množine Pine, koje je svoje –e u nastavku dobilo, dakle, analogijom prema nastavku akuzativa množine –o- i/ili –a- osnova.
Rasvjetljavanje i rješavanje porijekla i smisla (mikro)toponimâ bitno je, naravno, i per se: u okviru same lingvističke nauke, u pravcu bogaćenja jezikoslovnih spoznajâ. Međutim, rasvjetljavanje i rješavanje porijekla i smisla (mikro)toponimâ ima i mnogo veći značaj, koji prevazilazi okvire samo lingvistike. Taj značaj, i zadatak, ogleda se- kroz raskrivanje porijekla i smisla nekog (mikro)toponima- u rastu društveno-kulturnoistorijskih spoznajâ vezanih za mjesto čiji se naziv etimološki proučava. A temeljnije poznavanje društvene i kulturne istorije jednog mjesta vodi (ili bi makar trebalo da vodi) uvećanju razine svjesnosti stanovnikâ tog mjesta: kako konkretne svjesnosti o potrebi borbe za opšte dobro tako i opšte svjesnosti, kao fenomena datog samo ljudskoj vrsti.
doc. dr Miomir Abović
LITERATURA:
Robert Beekes, Lucien van Beek, Etymological Dictionary of Greek, vol. 1, Brill, Leiden ● Boston 2010.
Gracijela Čulić, Ime- znak života, Pomorski muzej Kotor, Kotor 2009.
Antun Mayer, Kotorski spomenici, vol.1, JAZU, Zagreb 1951.
Antun Mayer, Kotorski spomenici, vol.II, JAZU, Zagreb 1981.
