U ovom radu pokušaćemo rasvijetliti i riješiti porijeklo i smisao tivatskog (mikro)toponima Dumidran. Zbog svog, danas prilično neobičnog, naziva ovaj tivatski (mikro)toponim predstavlja tvrd orah za jednog jezikoslovca. Utoliko će i rješavanje porijekla i smisla istog biti zanimljivije i izazovnije.
U lingvističkoj nauci već je bilo pokušajâ da se riješi porijeklo i smisao (mikro)toponima Dumidran. Tako prof. Gracijela Čulić kaže da „ (…) Dumidran pominje i K. Jireček kao „neki brežuljak“ u XIV i XV vijeku. Toponimski lik Dumidran složenica je od antroponima i apelativa sa semantizmom „caseno Dimitre“- Dimitrijev dom. Antroponim je grčke provenijencije od skraćenice ghé– zemlja (ghéa), polje i méter– mati“ (Čulić 2009: 71-72).
Hipoteza uvažene profesorice Čulić, nažalost, daleko je od naučne istine i ni na koji način ne može se prihvatiti. Zbog čega? Prije svega, etimologija grčkog Δημήτηρ f. nije pouzdana. Niz lingvistâ (Krečmer, Erlih, Pizani, Georgijev, Krae, Demiraj itd.) iznosili su različite pretpostavke o porijeklu i smislu imena Δημήτηρ, ali nijedna od tih pretpostavki nije sasvim ubjedljiva i pouzdana (Beekes, van Beek 2010: 324-325). Sa druge strane, i što je najbitnije, sintagma domus Demetrii– kako bi u romanskoj fazi razvoja morala glasiti sintagma Dimitrijev dom, za koju prof. Čulić pretpostavlja da je u podlozi (mikro)toponima Dumidran– ni na koji način u prajužnoslavenskom ne može dati glasovni lik Dumidran. Ta sintagma u prajužnoslavenskom dala bi formu *dumъdьmitrь, što bi u savremenom jeziku prešlo u *dumdmitar. [„ (…) U slučajevima ẹ > i, ọ > u, o > u, ē͎ > ī riječ je o pravim zamjenama romanskih samoglasnika drukčije artikuliranim slavenskim samoglasnicima. Primjeri za to su lat. Dēmē̲trius > rom. *Dẹmē͎tr’u > slav. *Dimī̲trju > hrv. Dmitar, lat. u̲rceus > rom. *̲ọrtsu > slav.*ur·ču > hrv. vr̲č, lat. ho̲rtus > rom. *o̲rtu > slav. *u̲r·tu > hrv. vr̲t, lat. Saracē̲nus > rom. *Sark̲ē͎͎nu > slav. *Sarkī̲·nu > hrv. Sracin” (Holzer 2011: 36]. Dakle, da je hipoteza prof. Čulić tačna, aktuelni naziv ovog tivatskog lokaliteta bio bi *Dumdmitar. Budući da, međutim, svi znamo da nije tako, odgovor na pitanje o porijeklu i smislu (mikro)toponima Dumidran moramo potražiti u drugom pravcu.
U jednom je (doduše nesvjesno i nehotično) prof. Čulić ipak bila blizu istine: (mikro)toponim Dumidran primarno zaista vodi porijeklo iz (staro)grčkog jezika. I da ne okolišim: po meni, Dumidran je složenica/sraslica iz starogrčkog jezika nastala u spoju dva leksema: θύμα „offering, victim, sacrifice“ (Montanari 2015: 953) i δράνος „action, effort“ (Montanari 2015: 553). Srastanjem ove dvije riječi dobili smo sraslicu/složenicu *θύμαδράνος [thumodranos], čiji se smisao može fiksirati kao kao „radnja u vezi sa žrtvovanjem“, „žrtvoprinošenje“. Fonetski razvoj ove sraslice, po nama, bio je sljedeći: najvjerovatnije već u (staro)grčkom periodu došlo je do (regresivne) asimilacije θ → δ, pa je *θύμαδράνος prešlo u *δύμαδράνος. U toj glasovnoj formi pomenuta sraslica dočekala je romansku fazu, tj. fazu dominacije latinskog jezika na ovom prostoru. U latinskom jeziku, kad je obrazovanje složenica u pitanju, važila su neka posebna pravila, a jedno od najbitnijih bilo je da „ (…) правила соединительных гласных проявляют фонологическую зависимость: если вторая основа начинается с согласного, первая основа присоединяется к ней с помощью гласного –i-. Исторически он может совпадать как с окончанием первой основы, так и с падежным окончанием первого компонента (artifex, septicollis, raribarbius)“ (Новодранова 2008: 159). U mom prevodu:“ (Kad je obrazovanje složenica u latinskom jeziku u pitanju), pravila spojnih vokala ispoljavaju fonološku zavisnost: ako druga osnova počinje suglasnikom, prva osnova joj se prisajedinjuje pomoću vokala –i-. Istorijski, on se može podudarati kako sa nastavkom prve osnove tako i sa padežnim nastavkom prve komponente (artifex, septicollis, raribarbius)“. To znači da je u romanskoj fazi razvoja sraslice *δύμαδράνος došlo do supstitucije vokala a na kraju prvog leksema vokalom i, pa smo na taj način dobili glasovni lik *dumidranos. To romansko *dumidranos će u prajužnoslovenskom- kada dočetno –s po zakonu otvorenog sloga otpadne i kada o > u, a onda to u > ъ- dati oblik *dumidranъ. Konačno, kada se poluglasnik u slabom položaju na kraju riječi izgubi, dobijamo današnji glasovni lik ovog tivatskog (mikro)toponima: Dumidran.
Ako je naša pretpostavka tačna- a sa jakim razlozima mislimo da jest- onda je prostor današnjeg Dumidrana u vrijeme antičkih Grkâ bio mjesto prinošenja žrtve, žrtvoprinošenja nekom olimpskom božanstvu (ili božanstvima). Danas možemo samo pretpostavljati o kojem bogu/boginji ili božanstvima se radilo. A, budući da je Dumidran danas premrežen privatnim kućama i nekretninama, nije, nažalost, moguće sprovesti ni neko temeljno arheološko istraživanje ovog terena, koje bi (eventualno) otkrilo ostatke žrtvenika ili nekih drugih artefakatâ iz antičkog doba. Ipak, jezično svjedočanstvo neumoljivo je i jasno. I, slobodni smo reći, čudesno. Jer, činjenica da je jedan toponim (danas) neobičnog glasovnog lika stigao do nas, poslije više od dva milenija, gotovo neizmijenjen, tj. sa relativno minimalnim fonološko-morfološkim promjenama- i sa apsolutnim zaboravom njegovog prvotnog smisla- nesumnjivo je fascinantna. Fascinantnija od toga jedino je još naša posvemašnja nezainteresovanost za istraživanje ogromnog kulturnog bogatstva koje posjedujemo. Rekli bismo, nažalost, kulturnog bogatstva koje posjedujemo uzalud.
doc. dr Miomir Abović
LITERATURA:
- Robert Beekes, Lucien van Beek, Etymological Dictionary of Greek, Leiden • Boston 2010.
- Gracijela Čulić, Ime- znak života, Pomorski muzej Crne Gore, Kotor 2009.
- Georg Holzer, Glasovni razvoj hrvatskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2011.
- Franco Montanari, The Brill Dictionary of Ancient Greek, Leiden • Boston 2015.
- В.Ф. Новодранова, Именное словообразование в латинском языке и его отражение в терминологии, Языки славянских культур, Москва 2008.
