Porijeklo i smisao toponima Tivat– i pored pokušajâ da budu objašnjeni- do danas ostali su neodgonetnuti. Ovaj članak valja shvatiti kao intelektualni napor da se ta misterija konačno (raz)riješi. Koliko uspješno, o tome će suditi naučna javnost.
U lingvističkoj nauci najcjelovitiji (a ujedno i najnaučniji) pokušaj eksplikacije porijekla (i) smisla toponima Tivat dosad dao je znameniti hrvatski i jugoslovenski lingvist Petar Skok. U trećem tomu njegovog Etimologijskog rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika on o etimologiji toponima Tivat kaže sljedeće:”(..) predrimski toponim, potvrđen u Kotorskim spomenicima ad latus Tiueti (1331), in Teueto, najčešće sa bokeljskom sonorizacijom t > d 1326. T(h)eodo, T(h)eudum > danas tal. Teodo, na karti Taudum. Starijih potvrda od 14. v. nema. Odnos između Tivetum i Teudum nije posve jasan. Ne zna se pravo nije li u Tivetum latiniziran hrvatski izgovor dvoglasa eu > iv (upor. au > av, Mavar, Movar). Toponim se upoređuje s imenom ilirske kraljice Teuta, upor. gr. Τεύτος, kod Homera Τευταμίδής < ie. *teuta “narod”, lit. Tautà “Njemačka“, lot. tauta „narod“, stvnjem. diota „isto“, pridjev þiudisk „deutsch“ > tudešak (Dubrovnik)“ (Skok 1973: 475-476). Utisak je da je Skokova eksplikacija porijekla toponima Tivat manje eksplikacija, a više jedan niz pitanja koje autor postavlja sebi (i čitaocima): pitanjâ na koja ni on sâm nema odgovor. Štoviše: kao da njegovo upravo navedeno objašnjenje- umjesto da riješi problem- unosi dodatnu zbrku u proučavanu materiju.
Petru Skoku očito najveći problem predstavljao je međuodnos toponima Tivat (Tiuet, Teuet), sa jedne strane, i toponima Teodo (Theodo, Theudum), sa druge. Suština tog problema sastoji se u nemogućnosti- i pored nekih Skokovih domišljanjâ- da fonetski lik Tivat izvede iz forme Teodo ili obrnuto. Ono što ovaj znameniti lingvist nije (u)vidio- a to se često dešava kad je misao uniformna i kad je upravljena u samo jednom smjeru- jeste da ova dva toponima, dakle Tivat i Teodo, uopšte i ne treba izvoditi jedan iz drugog. Drugim riječima i preciznije: Skok nije uočio da ova dva toponima postoje- bolje reći postojali su- kao dva jedna o drugom nezavisna toponima, kojima se (najvjerovatnije) referiralo na dva različita lokaliteta u okviru danas jedne te iste administrativne jedinice koju zovemo Tivtom.
Navedimo- premda to nema nekog suštinskog značaja za proučavanje porijekla i smisla toponima Tivat, ali ima kulturnoistorijski značaj- dva dokumenta iz Kotorskih spomenika u kojima se pominje toponim Tivat: a) „Anno domini millesimo trescentesimo trigesimo primo, mense iunii, die nona, coram testibus infrascriptis ego Triphon Pulpus una cum uxore mea Mare et cum filiis meis, ipsis presentibus et consentientibus, vendo calametum meum, quod est in Teueto, confinis est cum calameto Premuti, filii Ronchi da Polinarii ab uno latere, ab alio uero latere est confinis cum calameto sancti Micaelis, pro perperis quinquaginta (…)“ (Mayer 1951: 229-230; dokument od 9.06. 1331.). Prevod ovog dokumenta od strane ugledne (sada, nažalost, počivše) bokeljske romanistice i arhivistice Anite Mažibradić:“Godine Gospodnje 1331., devetog dana mjeseca juna, pred upisanim svjedocima, ja, Tripun Pulpus, uz prisustvo i saglasnost svoje žene Mare i svojih sinova, prodajem svoj rasadnik loza u Tivtu, koji se graniči sa rasadnikom Premutija, sina Ronka Polinarijevog sa jedne strane, a, sa druge, sa rasadnikom crkve Svetog Mihovila, za pedeset perpera (…)“; b) drugi dokument iz Kotorskih spomenika u kojem se javlja toponim Tivat A. Mažibradić navodi u svojoj knjizi Tivat kroz stoljeća: mjesto kmetova i gospodara:“Vinea de Cornese (…) confinat ad latus Tiueti (…)“ (Mažibradić 2015: 28; navedeno prema: Mayer 1951: 235). U prevodu Anite Mažibradić:“Vinograd u Korvešu (…) graniči se sa strane Tivta“.
Vratimo se sada pitanju porijekla i smisla toponima Tivat. Dva najbitnija podatka koja Skok- u njegovom pokušaju da riješi porijeklo i smisao toponima Tivat– daje jesu: a) da je Tivat predrimski toponim i b) oblici Tiueti, Teueto. Na osnovu prvog podatka, po našem mišljenju, mora se izvesti zaključak da je toponim Tivat kontinuant naziva za neko naselje iz vremena kad su na prostoru Tivta obitavali stari Grci. Drugim riječima i preciznije: toponim Tivat vodi porijeklo iz (staro)grčkog jezika. Što se tiče grafemskih likova Tiueti, Teueto, smatram da u istraživanju porijekla i smisla toponima Tivat treba poći od prvopomenutog grafemskog lika, iz jednog bitnog lingvističkog razloga: ako je Tivat toponim koji vodi porijeklo iz (staro)grčkog jezika, on je morao proći romansku fazu, tj. fazu uticaja (vulgarno)latinskog jezika. Budući da je „*ew (…) u praitalskom ispred samoglasnika prešlo u *ow > lat. ou (…) eu i ou stopili su se u arhajskom latinskom u ou, koje je posvjedočeno na spomenicima: loucom (CIL I² 366) > lūcum, doucit > dūcit. U vulgarnolatinskome se monoftongiziraju i dvoglasi ae, au. U Vespazijanovo doba (kraj 1. st.) pučki je izgovor klasičnoga dvoglasa au već bio o, o čemu nas poučava anegdota sačuvana kod Svetonija; međutim, taj je izgovor zacijelo bio dijalektalan, budući da je au očuvano u nekim romanskim jezicima (sardski, rumunjski, južnoitalijanski dijalekti), dakle prijelaz au > o nije općevulgarnolatinski“. (Matasović 2010: 93-94). Dakle, u vulgarnolatinskom oblik Teuet(us) u fonološkom smislu jednostavno nije bio moguć: imali bismo ili oblik Tauet(us), ili oblik Toet(us). [Da nije ove- i još nekih koje ćemo odmah pomenuti- nesavladivih fonoloških preprekâ, mogli bismo postaviti jednu veoma atraktivnu hipotezu o porijeklu toponima Tivat: hipotezu da Tivat vodi porijeklo od imena keltskog boga rata Teutatis. Nažalost, ovu hipotezu moramo odbaciti iz dva razloga: a) Teutatis nije izvorni naziv za ovo keltsko božanstvo. Izvorni naziv za pomenutog keltskog boga rata je Toutates– zato što indoevropski diftong *ew u keltskom daje *ow– a oblik Teutatis, zabilježen kod rimskog pisca Lukana, adaptacija je ili greška u rukopisnoj predaji; b) ni diftong ew ni diftong ow ne mogu u slovenskom dati fonetsku sekvencu iv. Zato ovu hipotezu moramo odbaciti. Inače, kad je u pitanju istorijski aspekt, hipoteza o porijeklu toponima Tivat od imena keltskog boga rata Teutatisa/Toutatesa mogla bi imati činjenično utemeljenje. Jer, kako nam istorija kazuje, Kelti su koncem drugog stoljeća prije nove ere u velikoj masi provalili na Balkan i 279. godine prije Hrista čak (neuspješno) napali Apolonovo svetište u Delfima]. Grafemski lik Teuet(o) nastao je vjerovatno u rezultatu regresivne grafemske asimilacije: strani pisar vokal i iz prvog sloga supstituisao je vokalom koji nalazimo u narednom slogu, tj. vokalom e. Na osnovu rečenog, oblik Teuet(o) ne možemo smatrati primarnim oblikom, nego pisarskom modifikacijom oblika Tiuet(o).
U propitivanju porijekla i smisla toponima Tivat treba, dakle, poći- sa jedne strane- od spoznaje da ovaj toponim potiče iz predrimskog vremena, i, sa druge, od grafemskog lika Tiuet(o). Činjenica da toponim Tivat korijeni u predrimskom vremenu upućuje nas na to da porijeklo naziva Tivat treba (po)tražiti u starogrčkom jeziku. (Da su stari Grci zaista bili prisutni na teritoriji današnje tivatske opštine potvrđuju nam tivatski mikrotoponimi Kalimanj i Dumidran). Ima više inicijalnih fonemskih sekvenci u starogrčkom jeziku iz kojih se može izvesti naše Tiv-. Nakon „prosijavanja“ leksemâ koje su mogle doći u obzir da se od njih izvede Tivat izbor smo sveli na jednu leksemu: τῑφώδης –ες.
Značenje ove lekseme Montanarijev Rječnik starogrčkog jezika određuje kao „močvaran, -na, -no“ (Montanari 2015: 2125). [Na istoj stranici istog Rječnika nalazimo i leksem τίφος -εος, τό u značenju „močvara, baruština“ (isto: 2125)]. Montanari, što je izuzetno značajno, navodi i ablautsku varijantu sa diftongom ει u korijenu: τειφώδης (Montanari 2015: 2125). Po ovoj hipotezi toponim Tivat vodio bi, znači, porijeklo od starogrčkog leksema koji je denotirao močvarno tlo. Posmatrajući današnju zemljopisnu konfiguraciju tivatske opštine, sa ovim denotatom u najvećoj mjeri podudara se područje Solila. Ne znamo, međutim, kakva je bila zemljopisna konfiguracija Tivta prije, otprilike, nekih 2100 godina- kad su tu bili prisutni antički Grci- i da li su i neki drugi djelovi Tivta, bliži današnjem centru grada, mogli imati močvarni izgled (a postoje snažne indicije istorijske provenijencije da jesu), što je stare Grke motivisalo da to mjesto nominuju τῑφώδης/τειφώδης. Dakle, kad je u pitanju smisaoni aspekt leksema za koji smatramo da od njega vodi porijeklo toponim Tivat, taj smisaoni aspekt apsolutno ima podlogu u objektivnoj realnosti. Sada, međutim, slijedi mnogo teži dio zadatka koji obiluje dubiozama i teškoćama: to će reći da leksem koji smo markirali kao leksem od kojeg vodi porijeklo toponim Tivat moramo propitati i sa formalne strane, tj. sa istorijskofonološkog aspekta. Preciznije: moramo utvrditi da li je iz τίφώδης/τειφώδης moguće izvesti Tivat. Moramo poći od pretpostavke da je (staro)grčki leksem od kojeg je (eventualno) nastao toponim Tivat u korijenu imao diftonški ablautski stupanj: kao polazni oblik, dakle, vaspostavićemo glasovnu formu τειφώδης zato što je u romanskoj fazi razvoja– kroz koju je morao proći ovaj (staro)grčki leksem- samo diftong iz (staro)grčkog mogao dati dugo ī. Takođe u romanskoj fazi razvoja ē iz glasovne sekvence –dēs > ẹ: “U starosjedilačkome romanskome, kojim se govorilo na području današnje Hrvatske, sljedeći su se samoglasnici stopili u zatvoreno ẹ: 1. kratko i, 2. dugo ē; 3. kratko e koje nije nositelj glavnoga naglaska. To romansko ẹ, ako se nije produljilo (…) reflektira se u slavenskome kao i > ь“ (Holzer 2011: 23). Isti glasovni razvoj u starosjedilačkom romanskom desio se i sa dugim ō:“Manje-više paralelno s time (sa stapanjem kratkog i, dugog ē i kratkog e koje nije nosilac glavnog naglaska u zatvoreno ẹ; dodatak je moj, M.A.) u zatvoreno ọ stopili su se: 1. kratko u koje nije iza naglaska; 2. dugo ō; 3. kratko o koje nije nositelj glavnoga naglaska. To se romansko ọ (…) u slavenskome reflektira kao u > ъ” (Holzer 2011: 23). Pošto je u romanskom pod određenim uslovima konsonant s na kraju riječi mogao otpasti (Holzer 2011: 21), moramo pretpostaviti da su Sloveni koji su u ranom srednjem vijeku došli na teritorij Boke kotorske ovaj leksem zatekli u formi *tīfọdẹ. Nastavak glasovnog razvoja ovog leksema u (pra)južnoslavenskom bio bi, po nama, ovakav: inicijalna grupa tī– čuva se u toj formi. Što se tiče finalne glasovne sekvence –dẹ, ista bi najprije evoluirala u –di, a zatim, kad i > ь, u dь. Zatvoreno ọ u govoru Slovena u konačnici dalo bi ъ. Finalni suglasnik t ne predstavlja problem: isti se regularno mogao pojaviti u rezultatu progresivne asimilacije t → t. Nakon opisanih transformacijâ dobijamo formu koju možemo fiksirati kao *ti.ъtь. Ozbiljan problem izvođenja toponima Tivat od τειφώδης predstavlja konsonant f, tj. supstitucija istog u jeziku tadašnjih Slovena. Problem nije u pretpostavci da se konsonant f– kao glas koji izvorno ne pripada korpusu (pra)slovenskih glasova- nije zamjenjivao određenim konsonantima koje je (pra)slovenski izvorno posjedovao. Naprotiv: supstitucija f konsonantom p i sonantom v u istorijskojezičnom smislu čvrsto je dokumentovana i dokazana činjenica. Problem, kad je u pitanju pretpostavljena evolucija τειφώδης > Tivat predstavlja hronologija i redoslijed supstitucije f sa p i v. „U rečima pozajmljenim iz raznih jezika (grčkog, romanskih, nemačkog, turskog, mađarskog i dr.) preuziman je konsonant f (Stefan, fratar, fildžan, forinta). U štokavskom narodnom govoru taj je glas supstituisan isprva sa p (Stěpan, Pilip), a kasnije sa v, kad je taj konsonant postao labiovelaran i time bliži glasu f (Stevan, vamilija, višek)“ (Jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski: izvadak iz II izdanja Enciklopedije Jugoslavije: 12). Tvrdnju sličnu upravo navedenoj iznosi i prof. Matasović:“Suglasnik f ušao je u jezik uglavnom s posuđenicama iz latinskoga i s učenim europeizmima (usp. fôrma, fìzika, Àfrika itd.). U starijim razdobljima i u dijalektima zamijenjivan je suglasnikom p, npr. u imenu Stjepan < Stěpanъ < lat. Stephanus (< gr. Stéphanos), ili u pogača < mlet. < lat. focācea, od focus “ognjište“ (Matasović 2008: 164). Dakle, f je prvobitno bilo zamjenjivano sa p, a tek kasnije sa v; to nesumnjivo predstavlja ozbiljan problem i značajnu prepreku kad je u pitanju eksplikacija zamjene f sa v u *ti.ъdь. U istorijatu glasovnih promjena- u segmentu supstitucije romanskih glasova slovenskim- registrovan je, međutim, još jedan glasovni proces: riječ je o prelazu f > xw/xβ. Konsonant f u početku nije supstituisan isključivo konsonantom p, nego i konsonantskom grupom xw/xβ:“Strano f moglo se zamijeniti slavenskim p ili xw, odnosno xβ (u riječima i imenima posuđenima nakon promjene w > β)” (Holzer 2011: 33). Prof. Holzer za ovu supstituciju navodi primjer grč. Φάρος > rom. *Fāru > slav. Xwāru > hrv. Xvār (isto: 33). Ne bi, dakle, bilo nemoguće- naprotiv- da je suglasnik f u *Tifъtь prvobitno zamijenjen konsonantskom grupom hw: *Tixwъdь, a da se kasnije ova konsonantska grupa uprostila ispadanjem bezvučnog velara h (inače sklonog gubljenju). Poluglasnik na kraju riječi (koji je bio u slabom položaju) izgubiće se iz govora u X-XI stoljeću, dok će se poluglasnik u jakom položaju između v i d održati kao poseban vokal. P. Ivić u Srpskohrvatskim dijalektima navodi jedan za nas značajan podatak: da „u govorima Krtola i Dobrote, takođe u Boki kotorskoj, dolazi ə kao refleks poluglasa; dənə̏s, sə̏ mnom. Ovde se, dakle, javlja šestovokalski sistem (…)“ (Ivić 1994: 196). Ovo je za nas veoma važan podatak zato što se njime može objasniti grafija Tiuet koju nalazimo u Kotorskim spomenicima. Naime, sasvim je moguće da je upravo ovaj vokal u vremenu kada su nastala dokumenta u kojima se spominje Tivat (prva polovina XIV stoljeća) bio vokal koji se nalazio između v i t, i da su strani pisari taj naš vokal ə „čuli“ i bilježili kao e. I dalje: pošto je ə u šestovokalskom sistemu u ə i a e (Ivić 1994: 196) vokal ə u istom vertikalnom stupcu sa vokalom a, što znači da su ti vokali bliski po mjestu artikulacije, postaje razumljivo što je u jednom trenutku u govorima Boke kotorske ə > a. Kada je tačno Tivət > Tivat, to zasad nije poznato (makar nije poznato autoru ovog rada); očekuje se da arhivska proučavanja u narednom periodu kažu nešto više o tome.
Problemi u vezi rekonstrukcije porijekla toponima Tivat od (staro)grčkog τῑφώδης/τειφώδης ne ograničavaju se samo na sferu fonologije; izvjesne nedoumice postoje i kad je u pitanju morfološka sfera. Naime, ako rekonstrukciju koju smo gore predstavili prihvatimo kao tačnu ili makar kao (veoma) moguću, onda se moramo zapitati kojim bi imeničkim osnovama prvobitno pripadala imenica *Ti(h)vъtь. Na osnovu morfološke strukture, imenicu * Ti(h)vъtь morali bismo svrstati u nekadašnje – ĭ osnove muškog roda. Znameniti ruski (sovjetski) slavist S.B.Bernštejn u imenice –ĭ– osnovâ u pra(južno)slovenskom jeziku svrstava sljedeće lekseme: medvědь, gospodь, gvozdь, ušidь, pọtь, nogъtь, tatь, tьstь, gostь, zẹtь, golọbь, črьvь, a, sa izvjesnom rezervom u pogledu njihove dalje sudbine kad je u pitanju osnovinska pripadnost, i lekseme ognь i ọglь. (Бернштейн 1974: 255-256). O daljoj istorijskojezičnoj sudbini ovih osnova Bernštejn kaže sljedeće:“Bо всех славянских языках основы мужского рода на –ĭ не сохранили свой древний тип склонения. Этому не препятствовала различная судьба согласных перед ь, так как в основах на –ŏ в им. ед. были известны ъ и ь: konъ и kon’ь. Прежде всего объединение прошло в им. и вин. п., позже индукция охватила и другие позиции“ (Бернштейн 1974: 256). Bernštejn kaže da se pomenuti proces u staroruskom jeziku aktivno dešavao u XIII i XIV stoljeću, a da se i za druge slovenske jezike može konstatovati da se prelaz starih osnovâ muškog roda na –ĭ u osnovni deklinacioni tip imenicâ muškog roda (-ŏ osnove) najaktivnije dešavao u tom periodu, navodeći, međutim, da ima istraživačâ- kao što je češki slavist Travniček- koji su skloni da početak procesa prelaza –ĭ osnovâ u –ŏ osnove situiraju još u praslovenski period (Бернштейн 1974: 256). O prelazu –ĭ osnovâ u glavni deklinacioni tip imenicâ muškog roda u B/CG/H/S jeziku (-ŏ osnove) govori u svojoj Poredbeno-povijesnoj gramatici hrvatskoga jezika i prof. Ranko Matasović:“U praslavenskome je još bilo dosta i-osnova muškoga roda (npr. prasl. *gasti > stsl. gostь „gost“, polj. gošć, *tāti > stsl. tatь, slov. tât, hrv. tât), no imenice ž. roda bile su češće. U hrvatskome su i-osnove m. roda postale o-osnovama, npr. gôst, gosta, gospod, gospoda (u stsl. je gospodь i-osnova), ili tât, G jd. tata spram stsl. tatь, G jd. tati. Prije no što su postale o-osnovama, neke su i-osnove analoški preuzele nastavak za I jd. od jo-osnova, npr. putem, gospodem (15. st.) kao konjem. Od tih je oblika jedino putem preživjelo do danas. U G mn. hrv. oblici gòstī, gòstijū (od staroga duala) pokazuju da je prasl. *gasti bila i-osnova” (Matasović 2008: 198). U istoj knjizi R. Matasović utvrđuje da su se u „ (…) hrvatskome i slovenskome (u svim dijalektima) poluglasovi ъ i ь stopili (…) u jedan samoglasnik (vjerojatno *ə); to se stapanje dogodilo još prije nastanka slov. Brižinskih listića i najstarijih hrv. glagoljskih natpisa, gdje se za odraze oba poluglasa koristi samo jedno slovo, najčešće ь. Stapanje se poluglasova dakle odvilo zacijelo još u 9. st.“ (Matasović 2008: 156). Možemo reći da je to rano stapanje ъ i ь (već u IX stoljeću, kako to navodi Matasović) karakteristično za čitav zapadnojužnoslavenski prostor, dakle i za tadašnji slavenski govor na teritoriji Boke Kotorske. Iz upravo rečenog o –ĭ– osnovama muškog roda, kad je u pitanju toponim *Ti(h)vъtь možemo izvesti dva zaključka: a) kao i neke druge imenice muškog roda –ĭ- osnovâ (gospodь, medvědь, gostь, putь, golubь, zetь itd.), i imenica *Ti(h)vъtь nesumnjivo moglа je preći u glavnu deklinaciju imenica muškog roda, tj. u – ŏ– osnove; b) na temelju činjenice da su se ъ i ь u zapadnojužnoslovenskim govorima stopili u jedan poluglasnik već u IX stoljeću, moramo zaključiti da je i prelaz imenicâ –ĭ– osnova muškog roda u glavnu promjenu imenicâ muškog roda (-ŏ– osnove) u zapadnojužnoslavenskim govorima započeo znatno ranije nego što Bernštejn taj proces datira kad je staroruski jezik u pitanju; dakle svakako negdje već u X ili najkasnije u XI stoljeću.
Posvetimo se sada porijeklu i smislu toponima T(h)eodo (Theudum, Teodum). Kako smo već rekli, T(h)eodo je poseban toponim, različit od toponima Tivat: toponim iz kojeg se ne može izvesti Tivat. Kad je u pitanju istorijat ovog toponima, A. Mažibradić o istom kaže sljedeće:“Što se tiče najranijih notarskih spisa sačuvanih u Istorijskom arhivu Kotora koji se odnose na Tivat, 1326. godine se po prvi puta spominje termin Theodo (lat. Theudum). Riječ je o dokumentu koji predstavlja oporuku Pavla Dabronova kojom on svoje vinograde u Tivtu zaviješta crkvi Svetoga Tripuna:“Vinee vero de Theodo sint ecclesie sancti Triphonis…“ [Neka vinogradi u Tivtu (trebalo bi u Teodu; primjedba je moja, M.A.), pak, pripadnu crkvi Svetoga Tripuna“ (Mažibradić 2015: 28); dokument koji u svojoj knjizi prezentuje Anita Mažibradić preuzela je iz prvog toma Kotorskih spomenika Antuna Mayera, što ona precizno i navodi: A. Mayer I, 54 (37)]. Čini se da je pitanje porijekla i smisla toponima T(h)eodo ipak neuporedivo lakše riješiti od pitanja porijekla i smisla toponima Tivat. Po nama, toponim T(h)eodo vodi porijeklo od leksema iz grčkog jezika θεόδοτος -ον „od bogova dato, nadahnuto bogovima“ (Montanari 2015: 931). Možemo pretpostaviti da je T(h)eodo zapravo hipokoristik od θεόδοτος pri čijem je nastanku segment –τος otpao: hipokoristik koji je, na teritoriji nekadašnje tivatske oblasti, postao mikrotoponim i funkcionisao u tom svojstvu.
Rezimirajući, možemo reći sljedeće: Tivat i T(h)eodo bili su dva potpuno različita mikrotoponima na prostoru onoga što se nekad smatralo tivatskom oblašću. Iz glasovnog sklopa T(h)eodo ne može se derivirati glasovni oblik Tivat, niti obrnuto. Kad je u pitanju nastanak toponima Tivat, pokušali smo dokazati da današnje Tivat vodi porijeklo od (staro)grčkog τῑφώδης/τειφώδης „močvaran, -na, -no“. Denotat tog leksema podudara se sa zemljopisnom konfiguracijom pojedinih djelova današnje tivatske opštine, a prije dva milenija ta podudarnost svakako je bila i izraženija. Što se tiče formalne strane- i pored nekih ozbiljnih dubioza, kao što je supstitucija f sa v– teorija o nastanku toponima Tivat od τῑφώδης/τειφώδης (preciznije od lika sa diftongom ει u korijenu) ipak nesumnjivo ima mnogo više prednosti nego manâ; to se ogleda u relativno pouzdanoj dokazivosti transformacije gotovo svih ostalih fonetskih segmenatâ leksema τειφώδης u Tivat (sem, kako smo naglasili, zamjene f sa v). Mikrotoponim T(h)eodo nastao je, pak, od grčkog leksema θεόδοτος „od bogova dato, nadahnuto bogovima“. T(h)eodo je, zapravo, hipokoristik nastao od ovog grčkog leksema koje je postalo naziv za jedan dio nekadašnje tivatske teritorije. U nekom trenutku istorije- koji možda nikad nećemo uspjeti sasvim precizno fiksirati- nekadašnji mikrotoponim Tivat prerastao je u naziv za administrativnu jedinicu koja obuhvata teritorij današnje tivatske opštine. Mikrotoponim T(h)eodo, sa druge strane, vremenom je iščezao iz jezične upotrebe i ostao samo u arhivima kao svjedočanstvo nekadašnjeg tivatskog mikrotoponimskog inventara. Na ovaj način bi se, u najkraćem, mogla opisati reparticija toponima Tivat i T(h)eodo.
Teorijom o postanku toponima Tivat koju predlažem u ovom članku ruši se, konačno, i jedan mit koji je dugo živio: mit o postanku toponima Tivat od imena ilirske kraljice Teute. Posmatrano sa tog aspekta, ovaj članak može se posmatrati i kao svojevrsna afirmacija naučnog rada jednog znamenitog i pasioniranog proučavaoca bokeljske istorije. U pitanju je don Ivo Stjepčević, koji je ispravno smatrao da porijeklo naziva Tivat treba tražiti u predslovenskom periodu, a za izvođenje toponima Tivat od ličnog imena Teuta kazao je sljedeće:“Dovađanje naziva (Tivat, dodatak je moj, M.A.) u vezu sa kraljicom Teutom izgleda plod fantazije“ (Stjepčević 2003: 321). Dakle, mit o porijeklu naziva Tivat od imena jedne antičke krunisane glave poslije ovog članka odlazi u nostalgičnu prošlost. Istina o porijeklu i smislu toponima Tivat neuporedivo je, kako vidimo, prozaičnija. Pod uslovom, naravno, da i teoriju koju smo mi iznijeli u ovom radu možemo smatrati plauzibilnom. Jer, sve što se tiče proučavanja daleke prošlosti uvijek je podložno velikoj sumnji i stalnom preispitivanju.
Literatura:
Бернштейн, Cамуил Борисович. 1974. Oчерк сравнительной грамматики славянских языков: чередования, именные основы. Mосква: Издательство “Наука“.
Brozović, Dalibor; Ivić, Pavle. 1988. Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“: izvadak iz II izdanja Enciklopedije Jugoslavije.
Holzer, Georg. 2011. Glasovni razvoj hrvatskoga jezika. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Ivić, Pavle. 1994. Srpskohrvatski dijalekti. Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića
Matasović, Ranko. 2010. Kratka poredbeno povijesna gramatika latinskoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska.
Matasović, Ranko. 2008. Poredbeno povijesna gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska.
Mayer, Antun. 1951. Kotorski spomenici, vol. I. Zagreb: Jugoslavenska akedemija znanosti i umjetnosti.
Mažibradić, Anita. 2015. Tivat kroz stoljeća: mjesto kmetova i gospodara. Tivat: Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore
Montanari, Franco. 2015. The Brill Dictionary of Ancient Greek. Leiden/Boston. Brill
Skok, Petar. 1973. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, vol. III. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
Stjepčević, Ivo. 2003. Arhivska istraživanja Boke Kotorske. Perast: Gospa od Škrpjela
