U rubrici “Knjiga sedmice” JU Gradska biblioteka Tivat ovog ponedjeljka predlažemo za čitanje sjajni roman “Floberov papagaj” čuvenog engleskog književnika Džulijana Barnsa,
Objavljivanjem romana “Floberov papagaj” (eng. “Flaubert’s Parrot”, Jonathan Cape 1984.), Džulijan Barns (Julian Barnes, Leicester, UK, 1946. ) zauzima važno mjesto u debati između postmodernizma i modernizma, između poststrukturalističkih teorijâ, sa jedne strane, i tradicionalnih realističkih teorijâ jezika, sa druge, priklanjajući se prvopomenutima. Ovaj roman fokusira se na neshvatljivost prošlosti, te na borbu protiv totalizirajućih pojmovâ Istine i Istorije. Neraskidiva veza između istine i fikcije nastaje kao rezultat potrage za prošlošću i pokušaja spoznaje drugosti i sebe. Zato je istraživački diskurs dobio važnu ulogu u ovom romanu. Glavni lik ovog romana je Džefri Brajtvajt – ljekar koji pokušava otkriti smisao bivstvovanja u savremenom svijetu. Naracija u romanu dobija formu istraživanja pisanih i usmenih tragovâ sudbine jednog predmeta iz života znamenitog francuskog pisca devetnaestog stoljeća Gistava Flobera. Budući da sadrži postmodernistički strah od zabludâ koje nameće tradicionalni istorijski diskurs, “Floberov papagaj” može se smatrati istorijskom metafikcijom. Fokus u romanu stavljen je na kontradiktorni odnos između fikcije i istorije. Barns u roman uvodi istorijske ličnosti kao što su pomenuti Gistav Flober, zatim pjesnikinja Luiz Kole, pisac Maksim di Kan i spisateljica Žorž Sand, ali samo da bi ispitao razliku između fikcije i stvarnosti: da bi pokazao neodređenost i labilnost istorijskog znanja. I Brajtvajt dovodi u sumnju ovo povjerenje u sposobnost dokumentacije da otkrije istinu o prošlosti.
Roman se opire žanrovskom određenju; Barns je u njega utkao fikciju, biografiju, književnu kritiku, intimni dnevnik, detektivsku priču, čak i uputstva za polaganje ispita i svojevrsni rječnik. Život Barnsovog pripovjedača stoji pred čitaocem izvan svake vremenske dimenzije: prošlost prodire u sadašnjost, a hronološki način pripovijedanja, vremenska linearnost i narativna zatvorenost su napušteni. Umjesto toga, imamo digresije, skakanje s teme na temu i razne različite naratore. Barns je uspio stvoriti svojevrsno hibridno djelo koje odražava heterogenost žanrovâ.
Okosnicu romana stoga čini svojevrsna „detektivska“ priča, ali zbog inverzije žanra detektivskog romana možemo ga nazvati i antidetektivskim romanom. Pravog zločina nema, ali se preuzima sižejni obrazac krimi priče: na početku imamo zagonetku, zatim rekonstrukciju događaja iz prošlosti i pokušaj da se zagonetka riješi. Ali, u ovom romanu, rasplet predstavlja novi zaplet i nove zagonetke, zbog čega se čitaoci suočavaju sa nemogućnošću dolaska do rješenja.
Već u prvom poglavlju počinje potraga za papagajem sa radnog stola Gistava Flobera, onim koji je poslužio kao model za pticu iz Floberove pripovijetke “Un coeur simple” (1877). Slučaj prepariranog papagaja je (ili nije) riješen tek u posljednjem poglavlju romana. Čini se da pripovjedač zaboravlja na potragu za modelom ptice i da u ostalim poglavljima traga za jedinom pravom istinom. Na širem planu, imamo potragu za jedinom istinitom verzijom prošlosti, a na ličnom pokušaj da se shvati i prihvati samoubistvo supruge, kao i pokušaj prihvatanja usamljenosti. “Floberov papagaj” tako postaje neuhvatljiv simbol istine. U muzeju u Ruanu Brajtvajt ugleda prvog papagaja, te pomišlja kako je uspostavio blisku vezu sa piscem i kako je uspio uhvatiti prošlost. Papagaj je naizgled simbol objektivne prošlosti, ali ta vizija je uništena na kraju romana.
U romanu se prepliću problemi potrage za istinom, pitanja u vezi sa samom prirodom istine, načinima na koje dolazimo do nje, problem spoznaje Drugog i metonimijske identifikacije. Brajtvajt pokušava razumjeti svog omiljenog pisca, ali i vlastitu suprugu: ako pronađe pravog papagaja, moći će razumjeti Floberov život i umjetnost. Prošlost vidi kao “prase premazano mašću koje se ne može uhvatiti”. Narator se stoga kreće kroz intertekstualni lavirint spisâ i pokušava da sklopi priču o Floberu, citirajući razne romane i pisma. Formira se horizont očekivanja, tako da se konekcije žanra, sa jedne strane, i stila, sa druge, prekidaju korak po korak.
Što se hronologije tiče, prva dva dijela ovog poglavlja prate uredan slijed događaja, a treći predstavlja odlomke iz Floberove prepiske u kojima se raspravlja o književnosti, životu i umjetnosti. Prva biografija je manje-više standardna: prikazani su objektivni događaji i činjenice. Druga, premda se čini objektivnom, nije klasična biografija. U njoj su prikazane i krize u životu i ima negativan ton. Posljednja nam daje uvid u Floberov unutarnji život i predstavlja subjektivni prikaz piščevog života. Barns na ovaj način ukazuje na uzaludnost svake biografske rekonstrukcije života, odnosno na to koliko je nemoguće u potpunosti uhvatiti nečiji život i prošlost. Tri biografije nam pokazuju kako iz istih činjenica mogu proizaći različite priče: sve zavisi od perspektive biografa, jer je svaka verzija događaja opterećena subjektivnošću pripovjedača.
Uz to, imamo pisma Džulijen Herbert, guvernante za koju se vjerovalo da je bila Floberova vjerenica. Zapravo, ponovo se suočavamo sa nedostatkom činjenicâ: pisma izmiču Brajtvajtu, ali ipak saznajemo da je u njima pisalo “reci im ono što žele da čuju”. Perspektiva onoga koji govori u potpunosti je izražena u poglavlju “Verzija Luiz Kole”. Barns je želio da se glas ženâ čuje, da ih izjednači, uvrsti ih u istoriju. Na osnovu prepiske saznajemo više o njihovoj vezi, ali pošto njenih pisamâ nema, dostupna je samo Floberova verzija. Barns nam je dao i njenu repliku, dvije priče koje se sučeljavaju. Mišljenje se mijenja kada pročitamo njenu verziju događajâ. Ona je bila njegova žrtva; žrtva njegovog sadizma, egoizma i oholosti. Ovo, međutim, možemo posmatrati kao treću priču. Barnsova priča nije ni Floberova ni Luizina, već piščeva fikcija, i opet je dokaz neuhvatljivosti prošlosti.
Floberov život postaje zamjena za preživljenu traumu pripovjedača romana. On mora pripovijedati jer je pripovijedanje jedini supstitut za život. U romanu imamo tri priče: o Floberu, o pripovjedačevoj supruzi Elen i onu „najmanje važnu“, kako kaže narator, o njemu samom, tj. o pripovjedaču. Njemu je teško da priča o svojoj supruzi Elen. Ako pronađe papagaja, otkriće istinu o Floberu; ako njega shvati, shvatiće njegovu umjetnost, a tako će razumjeti i svoj bračni život: svoju suprugu, sebe i smisao svog života.
Roman u cjelini samo je dio samospoznaje, jedna nedovršena biografija koja je smještena u okvire fragmentirane biografije Gistava Flobera. Flober je samo maska za pravu priču, priču o Elen. Kada pripovjedač govori o ženi, takođe mora nagađati o njoj, jer mu nije sve poznato: mora da beletrizuje, nema riječi kojima bi mogao ispričati priču, predstaviti njen i poznati i tajni život, nevjerstvo i samoubistvo. Ljubav se opisuje kao pluralna; i ona zavisi od perspektive posmatrača. Riječi su nedovoljne, a značenja neodređena.
Kroz roman osjećamo i Barnsa, koji parodira književne kritičare i koji se ruga kritičarskom cjepidlačenju; posebno u jednom odlomku u kojem se ne zna da li su oči Eme Bovari bile crne, smeđe ili plave. Uz to, on vodi dvostruki život kao, sa jedne strane, pisac mainstream književnosti a, sa druge, kao ozbiljan teoretičar i pisac; kada bismo govorili o njegovoj biografiji, mogli bismo ih izvući dvije. Shvatamo da sami sebe ne možemo opisati, čak ni kada se gledamo u ogledalu. Nemogućnost konačne spoznaje stalno se nameće u “Floberovom papagaju”. To vidimo i u jednom opisu mreže, gdje se ista može opisati na dva različita načina: u zavisnosti od tačke gledišta, mreža predstavlja ukrštene niti, ali i zbrku rupâ povezanih nitima.
U posljednjem poglavlju konačno saznajemo da je Gistav Flober svog papagaja izabrao među mnogobrojnim prepariranim papagajima koji se danas nalaze u dva muzeja, a izabrani su nasumično, prema subjektivnom osjećaju, uz knjigu kao dokaz vjerodostojnosti izgleda. Opis papagaja jedini je dokaz o njegovom postojanju. Na kraju, nameće se zaključak da nijedan od ova dva papagaja ne mora biti pravi, pa je Brajtvajt i zadovoljan i nezadovoljan. Od samog početka bio je spreman na neuspjeh: spreman na nemogućnost nalaženja rješenja.
Jedna jedina objektivna istina nije moguća jer nije zapisana, a i ne bi mogla biti zapisana zato što je svaki pokušaj da se istina uhvati u mrežu objektivnog teksta opterećen subjektivnošću onoga koji piše. Istine nema; svako ima svoju istinu koja se prepliće sa istinom onog drugog, svaka je subjektivna i dijelom fiktivna.
Najizraženija tehnika koju Barns koristi u “Floberovom papagaju” je intertekstualnost, koja se ogleda u mnoštvu aluzijâ i citatâ i graniči se sa plagijarizmom..Uz to, ističe se već pomenuta citatnost. Barns citira i umjetničke i neumjetničke tekstove; koristi djelove Floberove prepiske, kao i odlomke iz romanâ “Madam Bovari”, “Sentimentalno vaspitanje” i “Salambo”. Citira tako što tuđe riječi pokušava da na najprirodniji način prilagodi svojima. Intertekstualnost se ogleda i u pominjanju pisaca ili aluzijama na njih i njihova djela. Tu su uključeni Orvel, Dikens, Vajld, Dima, Volter, teoretičari kao što su Derida, Sartr i drugi. Ostvaren je dijalog između njegovog i drugih djelâ. U “Floberovom papagaju” Barns je napravio kolaž od svojih riječi i riječi drugih autorâ. On vodi intertekstualne razgovore sa različitim stilovima pisanja, koristi hipertekstualne odnose između izvornog i ciljnog teksta, transformiše paratekstove bez dodatnih komentarâ kroz parodiju, ali ih i upotpunjuje kritičkim komentarima.
“Floberov papagaj” Džulijana Barnsa je knjiga za sve one koji žele da se pozabave razumijevanjem istine. To je roman koji je jedan od vrhovâ postmoderne proze: mreža intertekstualnih vezâ i narativnih zavijutakâ koja nas navodi na propitivanje smisla egzistencije i na temeljno propitivanje vlastitog sopstva. Zato prošetajte do Gradske biblioteke Tivat, uzmite “Floberov papagaj” i otisnite se na uzbudljivu narativnu avanturu. S poštovanjem, Miomir Abović, glavni urednik JU Gradska biblioteka Tivat
