U rubrici Knjiga Sedmice JU Gradska biblioteka Tivat ovog ponedjeljka preporučujemo odlični roman “Ovo liči na kraj” (Geopoetika, Beograd 2011.) velikog savremenog britanskog pisca Džulijana Barnsa. Ovdje treba naglasiti da je ovaj Barnsov roman 2011. godine dobio Bukerovu nagradu. Mi, pak, nastavljamo sa započetom praksom uključivanja naših čitalacâ u preporučivanje knjigâ i pisanje prikazâ za iste, pa je ovog ponedjeljka odličan prikaz romana “Ovo liči na kraj” napisala naša redovna i uvažena čitateljka Dragana Bećagol. Njen prikaz Barnsovog romana objavljujemo integralno.
“Toni je sada već sredovječni čovjek koji je razveden, ima ćerku od tridesetak godina i živi svoj, da kažemo, miran život. Kolotečina. Nema mnogo novca, nije neki vozač, nema ni nešto kose, a i udebljao se. On je osrednji u svemu, i po pitanju karijere i žena, a nije bio ni neki ljubavnik. Cijela priča kreće upravo tim nekim osrednjim tonom da bi postepeno počela da se zahuktava.
Toni nas vraća u period srednjoškolskih dana i svog druženja sa Kolinom, Aleksom i Adrijanom Finom. Bili su nerazdvojni, jednako neiskusni, sličnih mladalačkih stremljenja i interesovanja. I da, nosili su ručni sat tako da je licem gledao ka unutrašnjoj strani ručnog zgloba. To je bio simbol njihove veze. Adrijan se izdvajao. On je bio poseban, često zamišljen, inteligentan, drugačiji od okoline, filozofski nastrojen, neko kome se dive. I kako to biva, prijatelji se razdvajaju onog trenutka kada dođe vrijeme da se upiše fakultet, pa svako odlazi na svoju stranu sa obećanjem da će se- kad god situacija bude dozvoljavala- sastajati. Da li će to nadalje biti baš tako? Kako se ljudi u životu vremenom udalje jedni od drugih?
Zatim je tu i prisjećanje na Veroniku Ford, Tonijevu veliku ljubav iz mladosti za koju možemo reći da je bila hladna, razmažena i intrigantna i čiji lik nije ni malo dopadljiv: ni onda kada je pisac pominje u period iz studentskih dana, ni kasnije kada su imali priliku da se sretnu nakon mnogo godina. Slijedi i prvo veliko životno razočaranje- prevara. Što će taj izdajnički čin prouzrokovati u mladosti i kasnije, i kakve će dalekosežne posljedice izazvati?
Još jedan tragičan događaj koji je obilježio Tonijevu mladost je Adrijanovo samoubistvo. Zašto se Adrijan ubio, ostaje tajna koja tokom romana pokušava da se otkrije. Da li se ubio zato što je mnogo razmišljao, kako kaže Tonijeva majka?
Stil pisca je veoma jednostavan, pitak. A ono što je interesantno je to da se, kako radnja odmiče, pitanja i razmišljanja o ovoj neobičnoj tematici samo množe, a emocija se sve više rasplamsava. Postavljamo sebi pitanje da li smo tokom života prepričavali nekome (pa i sebi samima) dešavanja iz života tako da smo ih obojili, da ljepše zvuče i drugima i nama, pa se samim tim čak udaljili od istine? Da li smo nekad nešto uradili što bi nas sa decenijske distance frapiralo, pa se možemo zapitati da li je moguće da sam bio/bila u stanju da tako nešto izgovorim? Zar sam to ja? Stidim se. Da li smo spremni da se suočimo sa istim, pokajemo, da praštamo kako sebi tako i drugima?
I najzad, moram da naglasim da je tu i sam kraj ove knjige koji me je raspametio. Zašto? Da li “ovo liči na kraj?” Razumjećete ako se odlučite da pročitate ovu zanimljivu knjigu za koju je britanski pisac dobio Bukerovu nagradu 2011.g.
“Teško mi je što ovo može biti jedna od razlika između mladosti i vremešnosti: kad smo mladi, izmišljamo drukčiju budućnost za sebe, kad smo stari, izmišljamo drukčiju prošlost za druge.”
“Koliko često pripovijedamo svoju životnu priču? Koliko često prepravljamo, dotjerujemo, izvodimo lukave rezove? I što život ide dalje, to je manje oko nas onih koji bi nam mogli osporiti priču, podsjetiti nas da naš život nije naš život, nego tek priča što smo je ispričali o svom životu. Ispričali smo je drugima, ali – ponajviše – sebi.”
