Legenda o nesretnom kralju Edipu jedna je od najpotresnijih i najtužnijih pričâ iz drevnih helenskih vremenâ. Obilježen već samim svojim imenom (koje na grčkom znači: ‘onaj koji ima natečene noge’), tebanski kralj Edip imao je težak i dramatičan život, a skončao ga je u najvećim tjelesnim i duševnim mukama. Ispaštao je, u stvari, grijehove svoga oca, kralja Laja, koji je, zbog otmice jednog dječaka (elidskog kraljevića), bio proklet da ostane bez potomstva, ili da pogine od ruke vlastitog sina, ako ga bude imao. Pošto mu je žena Јokasta podarila muškog potomka, kralj Laj je, u strahu od prokletstva, naredio da se djetetu sapnu noge i tako osakaćeno ostavi, usred najljuće zime, na planini Kiteronu. Pastir, kome je povjereno da izvrši tu naredbu, nije je izvršio – smilovao se na dječaka i predao ga ljudima kralja Poliba. Polib nije imao muške djece, pa je usvojio nahoče koje su mu donijeli, prozvavši ga Edip (po tome što su mu bile unakažene noge). Zajedno sa suprugom Meropom odgojio ga je na svome dvoru, gdje je Edip stasao u lijepog i snažnog mladića. Po prirodi, međutim, bio je dosta naprasit. Edip je živio sretno dok jednog dana od nekog pijanog Korinćanina nije saznao da nije Polibov i Meropin sin. Odmah je krenuo u Delfe da od tamošnjeg Apolonovog proročišta sazna istinu o svom životu. Tamo mu je prorečeno da će ubiti svoga oca i oženiti se majkom. Pošto je, uprkos pričama, vjerovao da su njegovi roditelji Polib i Meropa, nije htio da se vraća u Korint kako bi izbjegao ispunjenje strašnoga proročanstva. Ali predskazana zla sudbina ipak ga nije mimoišla. Idući iz Delfa, u jednom klancu sreo je kralja Laja i njegovu pratnju. Mučen sumnjama, Laj je takođe krenuo u Delfe da od proročišta sazna što je bilo sa dječakom koga je dao svome pastiru da ga ostavi na planini Kiteronu. Dva namjernika nisu znali da su otac i sin i to je dovelo do tragičnog ishoda. Pošto su mu kraljevi ljudi naredili da se skloni s puta, naprasiti i razgnjevljeni Edip izazvao je kavgu u kojoj se sukobio s Lajem i ubio ga, a zatim je poubijao i sve njegove pratioce. Tako se ostvario prvi dio proročanstva: kralj Laj poginuo je od ruke rođenog sina. Ali Edipu se spremala još veća nesreća. Pošto je uništio Sfingu, neman koja je satrla mnogo ljudskih životâ i ugrozila opstanak grada Tebe, dobio je kao nagradu kraljevski presto i kraljicu Јokastu da se njome oženi, što je i učinio ne znajući da mu je to rođena majka. Tebanci su, naime, bili obećali da će onoga ko odgovori na Sfinginu zagonetku i ostane živ (jer one koji nisu znali odgovor ona je nemilosrdno ubijala), kao spasioca grada, proglasiti kraljem i dati mu Lajevu udovicu za ženu. Desilo se, upravo po kobnom proročanstvu, da je na Sfingino pitanje: “Koje to biće ide ujutru na četiri, u podne na dvije, a uveče na tri noge?” pravi odgovor dao Edip. “To biće je” – rekao je on Sfingi – “čovjek, koji kao dijete baulja na četiri noge, tj. na rukama i nogama; kad odraste i ojača, ide na dvije, a kad ostari (u veče svoga života), služi se štapom kao trećom nogom”. Poslije toga, Sfinga se, poražena, bacila sa stijene i nestala, a Edip je postao kralj Tebe i oženio se Јokastom. S njom je stekao četvoro djece: dva sina – Eteokla i Polinika, i dvije kćeri – Antigonu i Ismenu. Zbog teškog Edipovog grijeha Tebom je počela da hara kuga, a zavladala je i velika oskudica i glad. Ljudi su masovno umirali, a preživjeli su tražili spas iz velike nevolje u kojoj su se našli. Delfijsko proročište predskazalo je da će se Teba spasti kad se pronađe i kazni ubica kralja Laja. Edip je naložio da se organizuje potraga za ubicom, proklevši ga da bude vječni patnik i prognanik, koga niko od ljudi, kao zlikovca, neće primiti u svoj dom. Nije znao da je time izrekao presudu samome sebi. Tragajući za Lajevim ubicom, kralj Edip je, poslije mnogo sumnji i kolebanja, pouzdano utvrdio (jer je, pored ostalog, pronađen i pastir koji ga je predao Polibovim ljudima) da je upravo on taj zlikovac. Strašno saznanje da je ubio oca i oženio se majkom – koja se, zbog istog saznanja, objesila – Edip je zlatnom iglom izvađenom iz Јokastine haljine probo zjenice oba svoja oka i tako se oslijepio da ne gleda grešna djela koja je počinio. A zatim je, slijep i skrhan bolom, oplakujući krvavim suzama svoju sudbinu, protjeran iz Tebe. Poslije toga je dugo, u pratnji svoje vjerne kćeri Antigone, lutao po svijetu, bez krova nad glavom, praćen prezrenjem ljudi, dok u najvećim mukama nije skončao svoj nesrećni život. Edipovu sudbinu obrađivali su u svojim djelima poznati grčki tragičari Eshil i Sofokle, a kasnije i rimski filozof i pisac Seneka. Ali ono po čemu je njegovo ime ostalo poznato do danas velikom broju ljudi širom cijeloga svijeta nisu bila toliko književna djela koliko izraz Edipov kompleks, koji se u psihologiji upotrebljava kao oznaka za osjećaj naglašenije ljubavi djece prema roditelju suprotnog pola, što se u nekim slučajevima javlja i kao teži duševni poremećaj. Pored Edipovog kompleksa postoji i izraz Јokastin kompleks, koji označava pretjeranu (često i patološku) ljubav majke prema rođenom sinu. Tako se zla kob Edipa i Јokaste prenosi i danas na neke ljude, kao da ih – poslije toliko stoljeća i milenija – prati grozno prokletstvo bačeno na kralja Laja i njegov nesretni rod.
LITERATURA:
1. Milan Šipka- “Zašto se kaže?”, Prometej, Novi Sad 2011.
