Kad je u pitanju leksem mačka, treba reći da se isti kao signans za pomenutu domaću životinju sreće u samo dva slavenska jezika – slovenačkom mâčka, mačák, máček i u b/cg/h/s mȁčka, máčak. Slovenački i b/cg/h/s naziv za ovu domaću životinju pridružuju se njemačkom dijalekatskom Matz ‘mačka’, a takođe i njemačkom Mietzchen ‘maca’ i francuskom matou ‘mačor’. To su najvjerovatnije obrazovanja glasovne simbolike za koja nema potrebe postulirati jedinstveni genetski izvor. O ovome svjedoči zajednički početak riječi (m-) sa onomatopejom koja podražava glas mačke: rusko мяукать, мяу, bugarsko мякам, мяукам, njemačko miauen, francusko miauler. Dozivne partikule, njemačko mietz, mietz!!, bugarsko мац-мац!! takođe mogu biti sekundarne, od naziva Mietzchen, мачка. Ipak je takođe korisno imati u vidu bliskost nabrojanih južnoslavenskih, njemačkih i francuskih nazivâ koji obrazuju manje ili više monolitnu oblast. Moguće da upravo pomenuto govori o tome da obrazovanje ovih riječi nije prolazilo sasvim nezavisno u svakom jeziku.
Osnovni slavenski naziv za domaću mačku je, međutim, kotъ: starorusko/crkvenoslavensko котъка, кошька, котъ, savremeno rusko кот, кóшка, котёнок, ukrajinsko кiт, кiшка, poljsko kot, kotka, donjolužičko kót, kóca, kócka, kócor, gornjolužičko kóčka, kocor, kacor, češko kočka, kocour, kotě ‘mače’, moravsko dijalekatsko kot, slovačko kot, kocúr, koča, kočiatko, bugarsko кóтка, котáк, котарáк, кóте. Slavensko kotъ prvobitno je, vjerovatno, bilo opšti, generički naziv za životinju – mužjaka i ženku, što se čuva u pojedinim slavenskim jezicima; uporedi, npr., poljsko kot ‘mačka’. Ipak, vanjska karakteristika forme muškog roda činila je takvu upotrebu neugodnom; ta neugodnost posebno je došla do izražaja poslije nekog vremena kada se mačka odomaćila i postala domaća životinja u punom smislu riječi. Za označavanje ženke počela se upotrebljavati izvedena forma *kotja, posebno *kotjьka > donjolužičko kóca, kócka, rusko кóшка, ukrajinsko кiшка, češko kočka; takođe *kotъka: bugarsko кóтка, poljsko kotka. Naziv ženskog roda u nekim jezicima počeo je igrati ulogu osnovnog, generičkog naziva životinje, npr. rusko кошка. Samo po sebi se razumije da je istovremeno sa ovim semantičko-morfološkim novinama forma kotъ dobila specijalno značenje – ‘mačak, mužjak mačke’.
Slavensko kotъ je pozajmljenica. Njegov izvor bilo je vulgarnolatinsko cattus, koje je prvobitno označavalo različite divlje životinje – među njima i divlju mačku. U ranom srednjovjekovlju ova riječ dospjela je u slavenske i baltičke jezike sa već sekundarnim značenjem – ‘domaća mačka’: slavensko kotъ, litvansko katễ. Porijeklo latinskog cattus nije u potpunosti jasno. Slične forme nalaze se i u keltskom. Sa druge strane, u skladu sa istorijom same te životinje, praizvor evropskih nazivâ za mačku traži se u Africi, u nubijskom jeziku. Važno je naglasiti da je centar širenja naziva za domaću mačku u Evropi bio latinski jezik, odakle je cattus prodrlo takođe u Istočno Sredozemlje (grčki jezik), u slavenske jezike. Vrijeme pozajmljivanja slavenskog kotъ nije nužno vezivati za zajedničkoslavenski period; širenju ove pozajmljenice kulturološke provenijencije nisu mogle smetati međuslavenske jezične granice. Zajedno s tim, pozajmljivanje se desilo relativno rano, vjerovatno u drugoj polovini prvog milenija nove ere. Za preciznije datiranje nema pouzdanih fakatâ, ali ako je ispravna etimologija imena velikomoravskog kneza Kocelja, sina Pribine (IX stoljeće) – Kocьlь < zapadnoslavensko *koca < *kotja ‘ženka mačke’, onda je u VIII-IX stoljeću u dijelu slavenskih jezikâ već bilo rasprostranjeno *kotъ, *kotja ‘domaća mačka’.
Signans *ovьca, *ovьnъ osnovni je naziv za odrasle primjerke date vrste domaće životinje: staroslavensko овьца (grčko πρόβατον), starorusko овьца, oвьнъ, savremeno rusko овцá, ukrajinsko вiвця́, bjelorusko овéчка, poljsko owca, kašupsko wœvca, donjolužičko wojca, gornjolužičko wowca, češko ovce, moravsko dijalekatsko ovajka, slovačko ovca, slovenačko όvca, ovčák ‘ovan’, bugarsko овцá, овéн ‘ovan’. Slavensko *ovьca je kontinuant starije forme *ovьkā, koja se obično tumači kao deminutiv izveden sufiksom -k-ā od osnove na -i-: ovi-. Indoevropsko *ou̯is ‘ovca’ nesporno pripada skupini najstarijih riječi i široko je rasprostranjeno: npr. grčko (arkadski dijalekat) ὄϝις, staroindijsko áviḥ, latinsko ovis, litvansko avs, letonsko aita, avita, irsko ói, kimrijsko ewig, gotsko aveþi ‘stado ovacâ’, awistr ‘staja za ovce’, staroislandsko œ́r, anglosaksonsko eowu, starovisokonjemačko ou ‘ovca’, njemačko dijalekatsko Aulamm, Au ‘jagnje’, holandsko ooi, jermensko hoviw ‘ovčar, ovčarski pastir’. Izvedenica na -k- predstavljena je, sem u slavenskom *ovьca, još samo u staroindijskom avikā ž.r. ‘ovca’. Već u bliskosrodnim baltičkim jezicima ta forma je nepoznata, sem ako ne računamo izolovano litvansko avikíena ‘ovčetina’; u baltičkim jezicima upotrebljava se isključivo osnova na -i: baltičko *avis potpuno je nepoznato u slobodnom vidu u slavenskom. Druga, takođe sasvim prozirna, izvedenica – slavensko *ovьnъ, litvansko āvinas, letonsko àuns, avins i dr., prusko awins bila je upotrebljavana za denotaciju mužjaka, ovna. Neizvedeno, arhaično po tipu deklinacije osnove, indoevropsko *ou̯is od samog početka bilo je opšti, generički termin za ovcu. Takav karakter najstarije denotacije ove domaće životinje, cijenjene zbog svog runa, može poslužiti kao koristan putokaz kad je u pitanju izbor etimologije indoevropskog *ou̯is. Sve postojeće hipoteze teško su dokazive, ali objašnjenje *ou̯is ‘ovca’ : *eu̯- ‘oblačiti’ zalužuje pažnju više od drugih. Indoevropsko *ou̯is može biti shvaćeno kao odglagolska imenska izvedenica sa svim crtama neregularnosti arhaičnog obrazovanja: izvedenica što označava životinje po njihovom gustom prekrivaču od dlake – prekrivaču koji zaista proizvodi utisak nečeg što je odjeveno odozgo, bunde. Vjerovatno je samo tako moguće tumačiti vezu *ou̯is : *eu̯-; malo je vjerovatno kao prvobitno pretpostaviti značenje ‘životinja koja daje odjeću’. Ova etimologija nalazi i značajnu potvrdu u okvirima indoiranske grupe jezikâ: staroindijsko mēṣás ‘ovan, mješina’, avestijsko maēša, srednjopersijski, novopersijski mēš, marijsko miž, mež ‘krzno, dlaka’.
Veliki arhaizam je naziv za jagnje: slavensko *agnę (eⁿ), genitiv jednine agnęte, *agnьcь: staroslavensko агнѧ (grčko ἀμνός), агньць (grčko ἀρήν), starorusko ягнѧ, savremeno rusko ягнёнок, rusko dijalekatsko ягня́, ягнок (astrahansko), juhnók (rjazanjsko), игнóк (mozdočko), ягу́шка (arhangelsko), ukrajinsko ягня́, genitiv jednine ягня́ти, poljsko jagnie, kašupsko jagńą, jagńôk, slovinjsko jãgńą, jãgńȯk, donjolužičko jagńe, gornjolužičko jehnjo, polapsko jogną, češko jehně, češko dijalekatsko (moravsko) jahul'ka, jehnička, slovačko jahňa, slovenačko jágnjė, jâgnjec, jánje, jânjec, jânjka, b/cg/h/s jȁgnje, jánjac, bugarsko áгне, я́гне. Slavensko *agnę, *agnьcь izvedeni su pomoću tipičnih formanatâ slavenskih nazivâ za mlada bića -ęt-, -ьcь od osnove *agno-/*agʷno-: latinsko agnus, grčko ἀμνός, irsko ūan, kimrijsko oen ‘jagnje’, holandsko dijalekatsko oonen, anglosaksonsko ēanian ‘kotiti se (kad je u pitanju ovca)’, englesko (to) yean ‘kotiti se’. Osim proširenja osnove, slavenska riječ razlikuje se od ostalih srodnih riječi dužinom početnog vokala. Areal indoevropskog *agno– i njegovih varijanatâ ograničen je latinskim, grčkim, keltskim, germanskim i slavenskim. Baltički jezici već imaju drugačije nazive za jagnje. Zanimljivo je notirati potpuno odsustvo *agno-s u indoiranskom. Ova riječ, na taj način, ukazuje se u velikom stepenu kao zapadnoindoevropski element rječnika. Svugdje se zapaža samo značenje ‘jagnje’. Obrazovanje *agnos ima oblik pridjeva na -(n)o-. Ove karakteristike dopuštaju nam da razmišljamo u pravcu toga da je u pitanju tvorbena i semantička inovacija koja je dala nov naziv za jagnje u dijelu indoevropskih dijalekatâ. Ipak, rasuđivati o porijeklu *agnos je teško. Urugvajski istraživač H.P. Rona u svom radu o kultu vatre kod Indoevropljanâ iskazao je mišljenje o porijeklu naziva za jagnje od naziva za vatru. Moguće je da ta etimologija ima pravo na postojanje makar u formi preliminarne hipoteze. U njenu korist govori nekoliko bitnih argumenatâ: prvo, u tom slučaju *agnos ‘jagnje’ sa ograničenom raširenošću objašnjava se kao izvedenica od riječi sa opšteindoevropskom rasprostranjenošću – kao inovacija na bazi ovog posljednjeg; drugo, objašnjenje *agnos kao ‘životinja vatre, žrtvena životinja’ ne protivurječi pojedinim momentima značenja *agnos, npr. grčko ἀμνός ‘žrtveno jednogodišnje jagnje’; konačno, baš indoevropsko *ognis/*egnis (slavensko *ognь, litvansko ugnìs, staroindijsko agníṣ m.r., latinsko ignis ‘vatra’) pojavljuje se kao religiozni termin, signans žive vatre, pomoću koje su se vršili i kojoj su se mogla posvećivati žrtvoprinošenja. Sem toga, poznato je da su se prije svega upravo mlade životinje, iz cijelog niza religioznih i praktičnih razlogâ, prinosile kao žrtva bogovima. Razlike u vokalizmu nazivâ za jagnje i vatru nisu bitne; naprotiv, one su minimalne u poređenju sa složenim uzajamnim odnosima među pojedinim varijantama naziva za samu vatru.
Leksem koza u svojstvu osnovnog naziva za datu vrstu domaće životinje dominantan je u svim slavenskim jezicima: staroslavensko коза, (grčko αἵξ), starorusko коза, козьлъ, козьлѧ, savremeno rusko козá, козёл, козлёнок, ukrajinsko козá, козéл, козля́, genitiv jednine козля́ти ‘jare’, bjelorusko казá, казёл, казенё ‘jare’, poljsko koza, kozioł, kożlę, kašupsko koeza, koezêl, , koezlą, donjolužičko kóza, kózol, kózle, gornjolužičko koza, kozoł, kózlo, češko koza, kozel, kůzle, slovačko koza, kozel, kozl'a, slovenačko kóza, b/cg/h/s kòza, kȍzle, bugarsko козá, козéл, козлé. Opšteslavenska je ne samo riječ koza nego i izvedenice: *koz-ьlъ, *kozьl-ęt-. Sve ovo govori o leksemu koza kao o starom elementu slavenskog rječnika. Pa ipak etimološko istraživanje pokazuje neautohtonost ove riječi. Pouzdane indoevropske veze srodnosti van slavenskih jezikâ ne postoje. Pojedini nazivi za jare npr. albansko keth, kedhi, staroenglesko kǽcen, staroislandsko hōken teško da su srodni slavenskom koza. Pored toga, slavensko koza gravitira grupi nazivâ sa kojima upravo nabrojani nazivi za jare nemaju ništa zajedničko. Leksem koza je izolovana riječ u indoevropskom rječniku. Ne treba ga smatrati čisto slavenskim novoobrazovanjem zato što je s gledišta slavenske tvorbe riječi to potpuno tamna, izolovana riječ. Prisutni su svi znaci pozajmljivanja. Poljski slavist Aleksander Brukner ukazao je na svojevrsnu sličnost slavenskog koza, sa jedne strane, i litvanskog ožkà, sa druge, iskazavši pretpostavku o metatezi. U principu, metateze u nazivima za kozu nisu rijetkost – njima su čak pridavali i kultni smisao – ali pomenuti fakti litvanskog i slavenskog reflektuju, prije svega, ne samostalni razvitak, nego uticaj oblikâ iz stranih jezikâ. Takvi su bili altajski nazivi za kozu. Sasvim je moguće da je slavensko koza pozajmljeno iz turskog käzä. U prilog tezi o prodiranju slavenskog koza iz istočnog izvora govori vjerovatna istorija same turske riječi, a takođe postojanje u turskom i mongolskom oblikâ indirektno povezanih, sa jedne strane, sa käzä, a, sa druge, postojanje oblikâ koji se neposredno graniče sa litvanskim ožkà, staroindijskim ajikā, ajá– i drugim oblicima koji formiraju najkarakterističniji istočni areal. U tûrskim jezicima postoji naziv za domaću kozu – različit od naziva za divlju kozu – koji je predstavljen u dvije varijante: tursko keči, kazanjsko-tatarsko käjä, baškirsko käzä i ujgursko äčkü, novoujgursko öčkä, uzbekistansko, kirgisko, kipčačko, karaimsko äčki, kazahstansko äški. Ovo daje za pravo da se postavi pitanje o bliskosti ne samo slavenskog koza : tûrsko käzä nego takođe i litvansko ožkà : tûrsko äčkü, öčkä. Sličnost forme i identičnost značenja do te mjere su potpuni da je teško (po)misliti da se radi o slučajnosti. Štoviše, čini se da se može govoriti o vezi sa tûrskim ne samo indoevropskih formi sa zadnjonepčanim elementom (litvansko ožkà, staroindijsko ajikā, persijsko azak) nego i formi bez pomenutog elementa. Na taj način, istočna periferija indoevropske jezičke teritorije preuzela je veoma rano iz – smještenih, vjerovatno, dalje prema istoku – starotûrskih dijalekatâ neke termine povezane sa gajenjem domaćih kozâ. Značajno je primijetiti da obje indoevropske regionalne varijante – koza/ožka, koje se ne mogu objasniti sredstvima indoevropske morfologije, nalaze svoje objašnjenje u altajskim jezicima. Tip käzä, käči u tûrskom predstavlja, kako se smatra, metatezu tipa äčkü ( > *käču > käči > käzä) – koje je primarna forma riječi – opštetûrski naziv za domaću kozu, moguće sa dominantnim muškim značenjem – ‘jarac’.
LITERATURA:
- О.Н. Трубачев – Присхождение названий домашних животных в славянскихязыках, Академия наук СССР, Москва 1960.
