Etimologija naziva za domaće životinje u b/cg/h/s jeziku – prvi dio (krava, pas, konj, kobila, ždrijebe)

U ovom članku, kako je to već navedeno i u njegovom naslovu, sa osloncem na relevantnu etimološku literaturu, daćemo objašnjenje porijekla i smisla nazivâ za jedan broj domaćih životinjâ. Članak (kao i njegov drugi dio koji slijedi idućeg četvrtka) biće utoliko zanimljiviji jer je, sa jedne strane, sasvim razumljiv i lingvističkim laicima, a, sa druge, pruža informacije o etimologiji nazivâ za domaće životinje sa većinom kojih se gotovo svakodnevno srećemo, a da se nikad ne zapitamo na temelju čega i kako su te domaće životinje dobile svoje signanse.

Počnimo od leksema krȁva. Porijeklo riječi krȁva prilično je komplikovano. Ovdje nećemo zalaziti u detalje kad je u pitanju etimologija ovog leksema zato što bi se detaljno objašnjenje nužno moralo dotaći pojedinosti koje su lingvističkim laicima i nerazumljive i dosadne (kao što je, npr., odakle na početku riječi k umjesto indoevropskog k’, koje je u satemskim indoevropskim jezicima – u koje spada i slavenska jezična porodica – dalo s, pa bi se očekivalo da, npr., u našem jeziku imamo *srava, a ne krava). Najkraće i najbitnije: prvobitni smisao leksema krȁva bio je ‘rogato biće’, a Slaveni su oblik sa k – *kărăvā – posudili od Keltâ, koji su u antici obitavali na prostoru sjeverozapadnog Balkana; preciznije iz starokeltskog caravos, sa očuvanjem dužine korijena. U sjevernim rejonima Balkanskog poluostrva nalazilo se, naime, drevno žarište pripitomljavanja, a zatim i mliječnog eksploatisanja krupne rogate stoke dugoroge rase. Ta krupna rogata stoka bila je zato nazvana ne prosto ‘rogati’, nego ‘jeleni’ ili ‘košute’. Planinski lanac na austrijsko-slovenačkoj granici ne zove se tek tako Karavanke (njemačko Karawanken, italijansko Caravanche): etimološku vezu pomenutog oronima sa keltskim carvos, karvos ‘jelen’ potvrđuje slovenački naziv jednog obronka tog planinskog lanca – Košuta.

B/cg/h/s pȁs vodi porijeklo od praslavenskog pьsъ, koje je nesporno opšteslavenski naziv za ovu vrstu domaće životinje i koje je od samog početka poznato kao opšti signans za ovu vrstu domaće životinje: staroslavensko pьsъ (grčko κύων), starorusko пьсъ, rusko пёс (arhaično, vulgarno; u savremenom ruskom jeziku signans za ovu vrstu domaće životinje je собака, riječ koja ima sopstvenu, veoma zanimljivu etimologiju), ukrajinsko пес, poljsko pies, kašupsko pjes, gornjolužičko pos, donjolužičko pes, pjas, (izumrlo) polapsko pasai, češko pes, slovačko pes, slovenačko pès, bugarsko пес, пъс, псе, псéто. U fonetskom i semantičkom smislu najvjerovatnija etimologija ove riječi je da se opšteslavensko pьsъ razvilo iz prvobitnog naziva za boju i da, zajedno sa slavenskim pьstrъ, ruskim пестрый, staroindijskim piçáŋgas ‘riđast, mrk (takođe u svojstvu naziva za psa)’, piçás m.r. ‘košuta’, avestijskim paēsa– ‘gubav, leprozan’, grčkim ποικιλος ‘šaren’, starovisokonjemačkim fêh ‘šaren’, njemačkim Feh – o šarenoj životinji (srni i sl.), gotskim filu-faihs ‘raznolik, raznovrstan’, vodi porijeklo od indoevropskog *pik’-/*peik’- ‘šaren, činiti šarenim’. Nominacija psa po boji proces je koji se beskonačno ponavlja, počevši od njegovih najstarijih ispoljavanjâ koji se, sa većom ili manjom vjerovatnoćom, ustanovljavaju uz pomoć etimologije, sve do novih naziva mjestâ koji se ponekad ne razlikuju od imenâ kao što je ukrajinsko Рябко. Etnograf Ljubo Mićović navodi sljedeće svjedočanstvo iz Donje Hercegovine:“Psima daju imena prema dlaci: šarov, garov, bjelov, puto itd.”. Zbližavanje nazivâ za pse i zajedničkih imenicâ sa terminološkim značenjem veoma je korisno kao ukazivanje na pravilnu etimologiju riječi pьsъ dajući takođe mogućnost da se rekonstruiše njegova semantička istorija koja nije došla do nas u vidu direktnih svjedočanstavâ.

Što se tiče druge riječi u našem jeziku za nominaciju životinje – najvjernijeg čovjekovog prijatelja: kȕče/kúčak/kȕčka/kúco – njeno porijeklo je onomatopejsko; u pitanju je izraz za dozivanje psa: rusko dijalekatsko кутëнок ‘štene’, кутя́, кутько́, кутю́к, ку́тик, кути́ха ‘kuja’, кучко́, кичко́ ‘ker’, ukrajinsko котю́га ‘pas’, slovačko kot'uha ‘pas’, bugarsko ку́че ‘pas’, ку́чка ‘kuja’, slovenačko kûčǝk, kûčak, poljsko Kucziuk – ime psa. Dalje, treba uporediti rusko куть–куть!, poljsko kuciu–kuciu! – pozive za psa, albansko kutsh ‘pas’, letonsko kuce, kucȩns, i takođe letonsko kuņa ‘kuja’, osetsko kyƷ/kuj ‘pas’ < istočnoiransko *kuti, pamirsko kud, k’od, kurdsko kūčik, mađarsko kutya ‘pas’, komi kitši, kytši ‘štene’. Budući da je pitanje o pripadanju ovih riječi onomatopejskim obrazovanjima riješeno pozitivno, one mogu biti stavljene u isti nivo sa sličnim riječima, koje, međutim, nose veću ekspresivnost i zato su na neki način fonetski preobrazovane, preobličene: ukrajinsko цу́цик ‘štenac’, цуценя́ ‘štenac’, rusko цуцу́ – poziv za psa, gornjolužičko ćuća, ćućak ‘pas’ (u govoru djece), b/cg/h/s ćuko ‘pas’, rusko dijalekatsko тютька ‘pas’, litvansko čiùčius ‘psić’.

B/cg/h/s kȍnj je riječ opšteslavenske rasprostranjenosti: staroslavensko кон‘ь, rusko конь, ukrajinsko кiнь (genitiv коня́), bjelorusko конь, poljsko koń, donjolužičko kóń, gornjolužičko kóń, češko kůň, slovačko kôň (dijalekatsko kôm, kjun), slovenačko kònj, bugarsko кон. Potpuno je opravdano ustvrditi da opšti, rodni termin za životinju Equus caballus u slavenskom faktički ne postoji. Naprotiv, već u praslavenskoj epohi postoje nazivi kon'ь i kobyla, koji denotiraju mužjaka i ženku. U slavenskom ne postoji indoevropsko *ek’u̯os ‘konj’, poznato u većini indoevropskih jezikâ: litvansko arhaično ašvà ‘kobila’, staroindijsko áśva ‘konj’, avestijsko aspa-, toharsko A yuk, toharsko B yakwe, grčko ἵππος, latinsko equus, galsko epo, Epŏna – galska boginja, bukvalno ‘velika kobila’, staroirsko ech– ‘ždrebe’, gotsko aihatundi, starosaksonsko ehu, tračko esb ‘konj’. Sasvim je moguće da je *ek’u̯os još uvijek postojalo u praslavenskom ili protoslavenskom, a zatim iščezlo kao što se to, npr., desilo već u periodu pisane istorije u litvanskom jeziku, a takođe i u svim romanskim jezicima. Veoma su sumnjivi i nepouzdani tragovi ovog starog naziva za konja u istočnoslavenskom hidronimu Osva.

Uzrok potisnuća indoevropskog *ek’u̯os u slavenskom proizlazi iz stremljenja ka razvijenoj stočarskoj terminologiji povezanoj sa polnom diferencijacijom – sa jasnim razlikovanjem naziva za mužjaka i ženku životinjâ, što je važno u ekonomskim odnosima. Indoevropsko *ek’u̯os loše je odgovaralo toj ulozi. Prije svega, to je bio tipični zajednički, opšti termin za životinju, koji se odnosio kako na mužjaka tako i na ženku. Jezici koji upotrebljavaju član koristili su forme tipa grčkog ὁ ἵππος ‘pastuv’, ἠ ἵππος ‘kobila’. Latinski je, pak, pribjegao iznuđenom novoobrazovanju ženskog roda – equa. Slučaj sa indoevropskim *gᵘou– ‘krupna rogata stoka’ djelimično podsjeća na sudbinu *ek’u̯os, ali rezultati njihovog razvitka u slavenskom pokazali su se drugačijim: *ek’u̯os, termin indiferentan kad je u pitanju polnih razlikâ, bio je supstituisan novim, diferenciranim nazivima – kon’ь, kobyla.

Najvjerovatnija hipoteza o etimologiji leksema konj je da je slavensko kon'ь kontinuant *kopnịo– < *kap-n-, naziv za mužjaka, srodan indoevropskom *kapro– ‘mužjak’: npr. latinsko caper, njemačko Haber-geiß ‘jarac’, grčko κάπρος ‘divlja svinja, vepar’, i dalje – staroindijsko kápṛt ‘penis’. Sve kao da govori u prilog tome da je slavensko kon’ь genetski i po dominantnoj upotrebi naziv za mužjaka.

Za objedinjenje slavenskog kobyla sa kon'ь nema, međutim, nikakvih osnovâ. Leksem kobyla poznat je u svim slavenskim jezicima: staroslavensko кобыла, starorusko кобыла, rusko кобы́ла, ukrajinsko коби́ла, коби́ли́ця, bjelorusko кабы́ла, poljsko kobyła, donjolužičko kobyła, kobuła, gornjolužičko kobła, češko kobyla, slovačko kobyla, kobola, kobula, slovenačko kobila, b/cg/h/s kòbila, bugarsko коби́ла. Riječ kobyla je, najvjerovatnije, pozajmljenica. Opšteslavenska rasprostranjenost te riječi pokazuje da je u slavenski ona ušla davno. Pa ipak, za analizu slavenskog kobyla sa gledišta slavenske tvorbe riječi – kako, npr., postupa rusko-njemački lingvist Maks Fazmer, poredeći koby-la i mogy-la – ne pružaju mogućnost očito bliske neslavenske forme: latinsko (galsko) caballus ‘konj’, grčko (kod Hesihija) καβάλλης. Bliskost koja postoji među njima ne može biti objašnjena kao porijeklo srodnih riječi iz zajedničke praforme. Sve su to, najvjerovatnije, pozajmljenice iz nekog zajedničkog izvornika. U svojstvu kulturološke pozajmljenice pomenuta riječ rasprostranila se široko u Evropi; pa ipak, ona nije iskonska ni za jedan od lokalnih indoevropskih jezikâ. Sličnost latinskog caballus i grčkog καβάλλης suviše je upadljiva da bismo je mogli objasniti kao rezultat zakonomjernog fonetskog razvitka koji dovoljno oštro razlikuje latinski i grčki jezik jedan od drugog.

Nalazeći se u nezavidnoj situaciji u pogledu određivanja i lokalizacije praizvora leksema kobyla, ipak moramo pretpostaviti da je u pitanju pozajmljenica u indoevropske jezike Evrope posredstvom Male Azije; pozajmljenica iz nekog azijatskog jezika: npr. tursko käväl(at) ‘brzi konj’ kod Mahmuda Kašgarskog (XI stoljeće), persijsko kaval takođe. Nije slučajna ni sličnost sa finskim hevonen, dijalekatsko hepo ‘kobila’, karelskim hebo, hebońe, estonskim hobu, hobo, hobune u istom značenju, pozajmljenicama iz nekog azijatskog izvora nezavisno od indoevropskih riječi.

Naziv za ždrijebe predstavljen je u slavenskom *žerbę, –ęte: staroslavensko жрѣбѧ (grčko πῶλος), starorusko жеребѧ, жеребьць, жеребь, rusko жеребенок, ukrajinsko жереб‘я́, genitiv jednine жереб‘яти, bjelorusko жарабя́, poljsko żrebię, poljsko dijalekatsko zgrzebię, kašupsko zgřebčą, gřebją, slovinjsko zdřêbją, donjolužičko žrěb'e, gornjolužičko žrěbjo, polapsko zribą, češko hřibě, slovačko žriebä, slovenačko žrebè, b/cg/h/s ždrêbe, bugarsko жребé. Slavensko *žerbę, regularno obrazovanje sa sufiksom –ęnt-, uobičajeno za slavenske nazive mladih životinjâ, kontinuant je drevnog naziva za matericu: indoevropsko *gerbh-/*ɡʷerbh-/ *ɡʷrebh-: uporediti grčko βρέφος ‘plod u materici’, ‘mladunče’, staroindijsko gárbha– ‘materica, plod’, avestijsko garǝva– u istom značenju. Pravilno obrazovanje sa značenjem ‘trudna (kobila)’ zbližilo se sa ruskim kontinuantom praslavenskog *berdjä, utičući na značenje ove posljednje riječi (uporediti rusko берёжая, суберёжая ‘ždrebna kobila’), dok se u drugim slavenskim jezicima bolje sačuvalo široko značenje te stare izvedenice od indoevropskog *bher– ‘nositi; nositi u materici do kraja trudnoće’, tj. ‘trudna’: rusko crkvenoslavensko брѣжда, češko březí, slovenačko bréja (u vezi sa ovcama), b/cg/h/s brȅđa (takođe u vezi sa čovjekom).