JU Gradska biblioteka Tivat i ove srijede (17.11.2021.) našim čitateljkama i čitaocima poklanja dvije knjige, dva remek djela svjetske književnosti. Ove srijede to su Faust Johana Volfganga Getea i Stranac Albera Kamija.
Faust je je nastajao punih šezdeset godinâ: od sedamdesetih godinâ XVIII stoljeća pa do Geteove smrti 1832. godine. Žanrovski se obično određuje kao dramski spjev, ali- budući da se u Faustu koncentrisalo veliko Geteovo pjesničko, refleksivno i uopšte životno iskustvo- riječ je zapravo o sintetičkom djelu: spoju dramske forme, epske širine, lirske sentimentalnosti i filozofske dubine.
Istorijska potka Geteovog Fausta je sudbina Johana Georga Fausta. O Johanu Georgu Faustu ima malo pouzdanih podatakâ. Pretpostavlja se da je rođen oko 1480. godine i da je živio kao skitnica. Predstavljao se kao ljekar, astrolog i čarobnjak. Umro je nasilnom smrću oko 1540. godine. Poslije njegove smrti počela se stvarati legenda u koju je ušao i podatak da je Johan Georg Faust sklopio savez sa Sotonom, koji ga stalno prati u obliku psa da bi mu na kraju oduzeo život. Pomenuti savez sa đavolom upravo je i bio motiv koji je Getea zainteresovao za ovog poznosrednjovjekovnog njemačkog ljekara, astrologa i čarobnjaka.
Geteov Faust sastoji se iz trostrukog uvoda i prvog dijela tragedije. Uvod, pak, čine Posveta, Predigra u pozorištu i Prolog na nebu. Centralni lik Geteovog djela je naučnik Faust. On živi izolovan i otuđen od svijeta, u svojoj tijesnoj gotskoj sobici, među knjigama i potpuno predat nauci. Ne zna za osjećanje ljubavi, za žensku ljepotu, za ljubavni bol. Faust- kako kaže njegov budući pratilac Mefistofel, koji je oličenje đavola- „sav vri i ključa, u daljinu žudi“: on želi dokučiti zakone kosmičke harmonije, dospjeti do suštine nebeskih zakonâ i sveopšte povezanosti života. Zemaljski život Faust prihvata kao prirodnu egzistencijalnu situaciju iz koje ne želi izaći i ne želi se odreći onoga što zemaljski život pruža. Faust je nezadovoljan sobom i znanjem koje je godinama sticao iz knjigâ. Zato odlučuje da izađe u svijet, u prirodu; on se okreće Duhu Zemlje kao simbolu realnih snagâ prirode:“Iz ove zemlje moja radost izvire sva; I ovo sunce na moju patnju s'ja“. Faustov ideal je čovjek koji stvara, kreira, djelatni čovjek, a on sâm prihvata prirodni tok života koji nije miran i jednoličan, nego buran i stalno promjenljiv, ispunjen usponima i padovima, te nemirom duha. Faust sklapa savez sa Mefistofelom, koji sebe predstavlja kao „dio snage koja vazda želi da tvori zlo, a uvijek dobro sazda“. Mefistofel je oličenje đavola i predstavnik principa zla, a u Geteovom Faustu on je pratilac i Faustov zao duh. Mefistofel nije đavo sa apsolutno negativnim karakteristikama; prije bismo ga mogli nominovati, riječima Tomasa Mana, „besmrtnom i lirski obdarenom figurom kosmičkog nihiliste“. On je personifikacija mržnje prema svjetlosti i životu, simbol je noći i haosa, pobornik ništavila, ali istovremeno i pronicljivi kritičar sa sjajnim smislom za ironiju, te lik koji u Faustu saopštava mnoge nesporne životne istine.
Najveći kvalitet Fausta je, međutim, lirski plan ovog djela. Riječ je, naravno, o tragičnoj ljubavi Fausta i Margarete, koju je Tomas Man nazvao „najljepšom, najprisnijom, najljupkijom tužnom ljubavnom dramom njemačkog jezika“. Geteovi Faust i Margareta, po dubini i snazi ljubavne emocije i tragici njihove sudbine, svrstavaju se, rame uz rame, sa slavnim ljubavnim parovima iz svjetske književnosti: Romeom i Julijom, Leandrom i Hero, Paolom i Frančeskom, Verterom i Lotom. I da ničeg drugog značajnog u Faustu nema, ljubav Fausta i Margarete bila bi dovoljan razlog i motiv da se ovo Geteovo djelo pročita.
Kamijevog Stranca ne treba predstavljati u širim crtama. „Posna“ tekstualnost ovog kultnog romana epohe egzistencijalizma- tekstualnost lišena razgranate i zanimljive fabule- mnogim čitaocima na prvi pogled može biti i nezanimljiva, štoviše dosadna i odbojna. U toj i takvoj, „suhoj“, naraciji krije se, međutim, suština Kamijevog postupka. Bezizražajnost i monotonost fabule reflektuju duševno stanje i doživljaj svijeta i života glavnog lika Stranca Mersoa. Unutarnji život i psihološka struktura glavnog lika zapravo su analogon i izvor kompoziciono-fabularne organizacije romana: Mersoovo hronično osjećanje besmisla življenja, egzistencijalne promašenosti i njegova otuđenost od svijeta (otud i naslov romana Stranac) nalaze svoj adekvatan izraz u motivskoj jednoličnosti i prozaičnosti, te u potpunoj ravnodušnosti glavnog junaka spram dešavanja u svijetu i društvu koji ga okružuju (što posebno tragično dolazi do izražaja u motivu smrti Mersoove majke). Merso je lik-simbol: on je literarni reprezent svih onih ljudi koji ne nalaze smisao bitisanja i svrhu života. Ali i mnogo više od toga: i Merso, i Stranac uopšte, simbol su civilizacije u kojoj živimo- civilizacije koju suštinski karakterišu alijenacija, postvarenje ljudi i apsolutna dehumanizacija. Na kraju ovog prikaza zapitajmo se: koliko je Mersoa u društvu i u gradu u kojem živimo, te kako i zašto su ti ljudi postali u antropološkom smislu slični glavnom junaku iz kultnog Kamijevog romana? Bolno, ali krucijalno pitanje.
