JU Gradska biblioteka Tivat i ove srijede ima zadovoljstvo da našim čitateljkama i čitaocima pokloni tri vrijedna djela svjetske i južnoslavenske književnosti. Ove srijede to su maestralni roman „Godina smrti Rikarda Reiša“ velikog portugalskog pisca Žozea Saramaga, komedija „Pokondirena tikva“ Jovana Sterije Popovića i „Baron Minhauzen“ njemačkog pisca Gotfrida Augusta Birgera.
Godina smrti Rikarda Reiša ( portugalski “O Ano da Morte de Ricardo Reis”, 1984.) najpoznatiji je roman portugalskog književnika i nobelovca Žozea Saramaga, u kojem se ogledaju sve osobenosti piščevog stila i književnog postupka.
Rikardo Reiš, portugalski ljekar i pjesnik koji se 1936. godine vraća iz progonstva u Brazilu otkriva izmijenjeno lice Lisabona, punog tajni, gdje se prepliću san i java, mit i istorija, vizije budućnosti i magija svakodnevice. On provodi najviše vremena sa duhom portugalskog pjesnika Fernanda Pesoe, koji poslije smrti, u tom vidu, provodi na Zemlji devet mjeseci, isto koliko svaki čovjek provodi na Zemlji i prije svog rođenja. Prije nego što će sa pjesnikom napustiti ovaj svijet, glavni junak pomoći će čitaocu da iz posebnog ugla upozna Lisabon, njegove široke avenije i uske meandre beskrajnih i bezbrojnih uličicâ, siromaštvo njegovih građanâ, oronulost samotnih brodovâ u luci i melanholiju neprestane magle i kiše što najavljuju sumrak Evrope. Malo je djelâ u svjetskoj literaturi takve estetske i stilske suptilnosti, kao i istančanog osjećanja tragičnosti života kao što je roman “Godina smrti Rikarda Reiša”. Saramago koristi činjenicu da je najveći pjesnik portugalskog jezika Fernando Pesoa (1888.-1935.) potpisivao svoje pjesme različitim imenima i stvorio čitavu porodicu svojih bližih i daljih duhovnih srodnikâ- heteronimâ- koje je “zadužio” da u pjesničkoj formi odgovore na najbitnija pitanja ljudske egzistencije. Jedan od njih, Rikardo Reiš, neposredno nakon Pesoine smrti pokušava nemoguće – da živi život umrlog pjesnika. Oko takvog nevjerovatnog zapleta Saramago gradi roman koji je sav istkan od paradoksa. Roman indirektno dodiruje više temâ, kao što je građanski rat u Španiji, kada su mnogi španski emigranti stizali u Lisabon, pri čemu glavni junak ne razumije smisao tog sukoba. Osim toga, u brojnim razgovorima između Rikarda Reiša i duha Fernanda Pesoe glavni junak kao da ne poima pravu prirodu života i smrti i razliku između njih. Upuštajući se, pritom, u jednu bezazlenu ljubavnu igru, Rikardo Reiš se i u svojim najličnijim odnosima sa okolinom pokazuje kao neko ko je konstantno i dobrovoljno otuđen od društva. Tako se nameće utisak da je u pitanju priča o pokušaju jednog čovjeka da odbaci bilo kakav kulturni kontekst i ospori koncepciju smještanja jedinke u neki konkretan socijalni milje. Suočavajući dva lika, Pesou i Reiša, u „realnom“ vremenu, Saramago odbacuje i tradicionalne okvire narativne prakse u književnosti, svjesno zamagljujući granice između uobrazilje i stvarnosti. Roman je napisan osobenim stilom, bez upotrebe drugih pravopisnih znakovâ osim tačke i zareza, pri čemu se u dijalozima koristi veliko slovo poslije zareza, označavajući tako smjenu replikâ. Saramago vješto i nadahnuto koristi duge rečenice i pasuse, često i po nekoliko stranicâ duge, zalazeći često u lucidne digresije meditativne prirode o značenju slikâ, predmetâ, pojavâ ili situacijâ koji se nižu u romanu. Njegov stilski postupak na taj način približava se postupku karakterističnom za latinoameričke pisce magijskog realizma. Od mita preko književnog lika, baron Minhauzen je osoba koju svi pamte, avanturista, vojnik i najslavniji lažov u svjetskoj literaturi. Junak ove knjige nije izmišljena, već stvarna ličnost: njemački baron koji se kao mladić borio protiv Turakâ u Rusiji. Interesantan je bio po tome što je po povratku iz rata izmišljao nevjerovatne priče o svojim avanturama, podvizima i junaštvu.
O “Pokondirenoj tikvi”- sjajnoj Sterijinoj komediji koju smo u školi svi čitali kao obaveznu lektiru- suvišno bi ovdje bilo davati neku širu analizu. Treba- kao i prethodnih srijedâ- samo doći do Gradske biblioteke Tivat i uzeti ovu, kao i druge dvije knjige koje poklanjamo. Napomena našim čitaocima: “Pokondirenu tikvu” i “Barona Minhauzena”obezbijedili smo u dva primjerka.
Sa novim knjigama-poklonima vidimo se poslije sedmice u kojoj se praznuje Prvi maj, dakle u srijedu 11.05.2022. S poštovanjem, glavni urednik JU Gradska biblioteka Tivat, Miomir Abović
