Grad i tuča po gradu tuku

Članak koji je pred vama ovdašnjim je jezičnim uzusima (blago) prilagođen rad prof. Pavla Krmpotića “Grad i tuča po gradu tuku”. Nadamo se da će vam biti na intelektualno zadovoljstvo i od spoznajne koristi.

Od najstarijih vremenâ ljudi posmatraju i nominuju pojave u prirodi. Zbog toga su riječi kojima se označavaju različite prirodne pojave starog postanja i vrlo često nejasnog porijekla. Izuzetak od toga nije ni b/c/h/s jezik, u kojem nalazimo više takvih riječi čije se postanje u svakodnevnom govoru nerijetko pogrešno tumači. Ovom prilikom osvrnućemo se na nekoliko najpoznatijih takvih primjerâ.

Jedna od najčešćih pojavâ u prirodi je kiša.U ovom značenju riječ je poznata samo dijelu južnoslavenskih jezikâ, npr. u bugarskom ки́ша ‘oblačno, vlažno vrijeme’, dok u istočnim i zapadnim slavenskim jezicima ta riječ znači ‘nešto kiselo’: češko kyše ‘kiselina’, rusko dijalekatsko ки́ша ‘kvas’. Zbog toga se praslavenski oblik *kyša tumači kao izvedenica iz glagola *kysati ‘kiseliti se, fermentirati’. To međutim nije sigurno, pa se ni daljnja etimologija te riječi ne može sa sigurnošću uspostaviti. Sigurno je, međutim, da je riječ kiša u b/c/h/s jeziku izvorno štokavizam, koji se proširio na susjedne čakavske i kajkavske govore, te je ušao i u standardni jezik.

Izvorna slavenska riječ za kišu glasi dažd, što je do danas ostalo dobro očuvano u našim dijalektima i u ostalim slavenskim jezicima: slovenačko dež, rusko дождь (dožd’), poljsko deszcz, češko déšt. Ta praslavenska riječ obično se tumači kao složenica od indoevropskog *dus- ‘loš, neprijazan’ (staroindijsko duṣ-, grčko δυς- (dys)) i *dyēw– ‘nebo’ (staroindijsko dyáuḥ ‘nebo, bog neba’, grčko Ζεύς (Zeus) ‘vrhovni bog, bog neba’).

Ako nakon dažda zasja Sunce, na nebu se pojavi duga. Praslavenski oblik rekonstruiše se kao *dǫga, a slavenske su uporednice rusko дугá ‘lȗk, svod’ i poljsko dijalekatsko dęga ‘lȗk’. Toj praslavenskoj riječi srodno je litavsko dangùs ‘nebo, nebeski pokrov’. Riječ duga nije srodna s pridjevom dȕg, na koji bi upućivala narodna etimologija.

Tipična je zimska pojava snijeg. Ovu riječ razumjeće svi govornici slavenskih jezikâ jer u ruskom glasi снег, poljskom śnieg, češkom sníh, bugarskom сняг (snjag), a u slovenačkom sneg. Praslavenski *sněgъ postalo je od indoevropske istoznačnice *snoygʷʰ, dobro potvrđene i u ostalim indoevropskim jezicima: litavskom sniẽgas, gotskom snaiws, latinskom nix i grčkom νιφάς (niphás) ‘mećava’.

Za komadiće leda koji padaju s neba i uzrokuju štetu na zemlji u b/c/h/s jeziku postoje dvije riječi: tuča i grȁd. Riječ tuča potiče od praslavenskog *tǫča, od čega potiču i rusko тýча (túča) ‘crn oblak’, poljsko tęcza ‘duga’, gornjolužičko tuča ‘olujni oblak’ i slovenačko toča ‘tuča’. Praslavenska riječ postala je od indoevropskog korijena *tenk– ‘stiskati, zgušnjavati’, koji se odrazio još u litvanskom tankùs ‘gust’, vedskom tánakti ‘stišče’, staronordijskome þéttr ‘gust’, engleskom tight ‘tijesan’, staroirskom técht ‘smrznut’. Suprotno svakodnevnom mišljenju, ta riječ nije srodna s glagolom tući i njegovom izvedenicom tuča ‘tučnjava’.

Riječ grȁd postala je od praslavenskog *gradъ (od toga su i rusko град, poljsko grad, češko hrad). Praslavenska riječ postala je od indoevropske istoznačnice *gʰ reh₃d- (latinsko grandō ‘grȁd, tuča’, litvansko grúodas ‘smrznuta zemlja’, a možda i jermensko karkowt ‘grȁd, tuča’). Ta riječ nije srodna s riječi grȃd ‘naseljeno mjesto’ (koja je postala od praslavenskog *gordъ ‘ograđeno mjesto’).

Jedna od češćih pojavâ u hladno doba godine je mraz. Ta riječ potiče od praslavenskog *morzъ, a potvrđena je u slovenačkom mraz, ruskom морóз (moróz) i poljskom mróz. Indoevropski praoblik koji se rekonstruiše kao *morg’– potvrđen je još npr. u albanskom mardhë ‘mraz’ te staroirskom meirc ‘rđa’. Uz mraz zimi često se susreće i inje. Ta riječ u istome značenju poznata je i ostalim govornicima slavenskih jezikâ: u slovenačkom glasi inje, u ruskom и́ней (ín’ej), u češkom jíní. Praslavenski praoblik *inьje ili *jьnьje nema daljnje etimologije. Upoređuje ga se sa starovisokonjemačkim īs ‘led’ i avestijskim aēxa ‘led’, ali genetska srodnost s tim riječima nije sigurna. Kratak pregled porijekla naziva nekolicine atmosferskih pojavâ pokazuje nam da jezični osjećaj o postanku i motivaciji neke riječi nije uvijek pouzdan. Tako tuča nije ‘ono što tuče’, a naziv duga nije motivisan njenom dužinom. Njihovo stvarno porijeklo otkriva se primjenom odgovarajuće naučne metodologije.