Ime Hrvata

Članak koji slijedi izvadak je iz rada “Ime Hrvatâ” akademika HAZU prof. Ranka Matasovića. U dijelu koji slijedi prof. Matasović iznosi najvjerovatniju hipotezu o porijeklu etnonima Hrvat. Članak je blago prilagođen ovdašnjim jezičkim uzusima. Nadamo se da će vam biti na intelektualno zadovoljstvo i od spoznajne koristi.

“Od iranskih etimologijâ hrvatskog imena najuvjerljiviju etimologiju ponudio je njemački jezikoslovac Maks Fazmer. U svom Ruskom etimološkom rječniku Fazmer tumači oblik Xъrvatъ kao posuđenicu iz iranskog *(fšu-)haurvatā ‘čuvar stoke’ i upoređuje mladoavestički pasu-haurva- (recte pasuš-hauruuō) ‘pastir’, složenicu od pasu– ‘stoka’ (latinsko pecus, staroprusko peckus, sanskrtsko páśu-) i glagola haurvaiti ‘čuvati’. Kao što će se još vidjeti poslije, ta etimologija semantički je vrlo plauzibilna, ali u načinu na koji je Fazmer izložio postoji nekoliko problemâ, preko kojih etimolozi nažalost olako prelaze. Kao prvo, dvoglas je u mladoavestičkom glagolu haurvaiti ‘čuvati’ sekundaran. Nastao je kao rezultat pravilnog razvitka *-rw– > –ur– u avestičkome (De Vaan 2003: 419; Martínez i De Vaan 2014: 18), uporedi avestičko hauruuatāt ‘cjelovitost’ spram sanskrtskog sarvatāt- < indoevropsko *solwo-teh₂ t– (latinsko salvus ‘cio’, grčko hólos). To znači da, ako ne želimo pretpostaviti da je ime *Xъrvatъ preuzeto direktno iz avestičkog (što je malo vjerovatno), treba poći od izvedenicâ glagola ‘čuvati’ u drugim iranskim jezicima gdje je očuvano *sarw-, uporedi u jeziku parači harwī́ ‘čuj’, ili iz osnove *sara-, uporedi novopersijsko zīn-hār ‘pazi, čuvaj se’ (izvorno imperativni oblik). Glagolski korijen *sar– < indoevropsko *ser- (uporedi latinsko servo ‘služiti, čuvati’, grčko horáō ‘gledati’) tvorio je, naime, i u iranskom i u indoevropskom prajeziku prezentsku osnovu na dva načina: tematskim sufiksom *-e– i atematskim sufiksom *-w-. Od prezentske osnove *har-w- particip prezenta glasio bi *harw-at- ‘čuvajući’ (a ne Fazmerovo pretpostavljeno *haurvat-), uporedi avestičko surunuuaṇt-/surunuuat– ‘slušajući’ (Martínez i de Vaan 2014.: 50). Taj particip je, poimeničen u značenju ‘čuvar’, mogao biti izvor hrvatskog imena (a ne Fazmerovo pretpostavljeno *haurvat-). Manje je vjerovatno izvođenje iz prezentske osnove *har-a-, posvjedočene u mladoavestičkom glagolu haraiti ‘štititi’, iz čega je izveden i pridjev hāra– ‘koji čuva, čuvajući’. U tom slučaju *-va– bi bio sufiks, a *-ta– bi morao biti sekundarni sufiks za množinu posvjedočen u osetskom kao –tæ. Ta pretpostavka očigledno je komplikovanija, a time i manje vjerovatna od prve, kojoj u prilog ide i činjenica da se za ime *Xъrvatъ može pretpostaviti da je izvorno bilo t-osnova, tj. imalo je nominativ množine *Xъrvate, što je u skladu s pretpostavkom da je *-at– sufiks postao od iranskoga *-at– < indoevropsko *nt– (kao, npr., u latinskom participu prezenta tipa ferens, ferentis ‘noseći, koji nosi’, amans, amantis ‘koji voli, ljubavnik’), koji se takođe deklinirao kao t-osnova. Ime Hrvatâ, vjerovatnije kao imenica u značenju ‘čuvar’, u slavenski je moglo biti posuđeno prije djelovanja tzv. Dyboovog zakona (Matasović 2008: 168), kojim se naglasak s neakutiranog sloga pomaknuo udesno do kraja riječi. Tragovi djelovanja tog zakona još su jasno vidljivi u dosljednoj oksitonezi hrvatskog imena u dijalektima, npr. u čakavskom govoru na otoku Vrgadi Hrvᵒãt, gen. jd. Hrvᵒātȁ (Jurišić 1973: 68). Budući da je Dyboov zakon zahvatio i najranije vulgarnolatinske posuđenice u praslavenskom, slijedi da je ime Hrvatâ najvjerovatnije posuđeno prije 600. godine AD. Izvođenje imena Hrvat od poimeničenog participa ‘čuvajući’, ili iz imenice ‘čuvar’, semantički izgleda prilično uvjerljivo, a ključnu potvrdu pruža joj postojanje apelativa charwat ‘gradski stražar’, koji je zabilježen u staropoljskom jeziku, ako se ta imenica prihvati kao vjerodostojna. Prema staropoljskom rječniku (Słownik staropolski I.: 223), ta riječ ima samo dvije potvrde, i to obje iz istoga teksta, zbirke statuta grada Poznanja (Stadtbuch von Posen, izdao Adolf Varšauer 1892. u Poznanju). 1494. godine tako je zabilježeno item charwatowi duodecim grossos ‘nadalje hrvatu 12 groša’ i item charwatowi sex grossos ‘nadalje hrvatu šest groša’. Kontekst pokazuje da se u tom odlomku navodi plata gradskim službenicima, pa je najvjerovatnija pretpostavka da je charwat nešto kao gradski stražar (Słownik staropolski navodi značenje kao “pachołek ze straży miejskiej [?], miles in servitio civitatis”). Iako u to ne možemo biti potpuno sigurni, pretpostavka da je postojala staropoljska imenica charwat u približnom značenju ‘stražar’ čini se prilično vjerodostojnom, a upravo na to značenje upućuje i etimologija koja je upravo razmotrena. Alternativno tumačenje ‒ da je charwat u početku bio samo etnonim u poljskom, a da su pripadnici te etničke skupine služili kao stražari u Poznanju u XV stoljeću, čini se znatno manje vjerovatnim. Međutim, pri izvođenju imena *Xъrvat– iz iranskog *harv-at- ‘čuvajući, čuvar’ postoji još jedna formalna teškoća, koju dosadašnja etimološka istraživanja nisu riješila. Praslavensko *u > *ъ u iranskim posuđenicama redovno stoji za iransko kratko *u, kao u prasl. *xъmeljь ‘hmelj’ (b/c/h/s hmȅlj, rusko xmel’, poljsko chmiel) < iransko *humVl– (uporedi osetsko xumællæg; Matasović 2018.: 201). Treba, dakle, objasniti zašto bi se iransko *-ar– (u *harv-at-) u slavenskom odrazilo kao *-ur– > *-ъr-.Vrlo vjerovatno u iranskom imenu rijeke Prut, *Pъrutъ (rusko Prut, poljsko Prut) imamo pravilnu zamjenu iranskog *-ur– slavenskim *-ur- > *ъr-, uporedi avestičko pərəϑu– ‘gaz’, osetsko furd ‘rijeka’. Ako se prihvati da je riječ *bogъ (starocrkvenoslavensko bogъ, b/c/h/s bôg, poljsko bóg, itd.) u praslavenskom iranizam (usp. mladoavestičko baγa– ‘bog’), očekivali bismo da ćemo od iranskog *harv– dobiti *Xorv-, a ne *Xъrv-. Isti odnos (iransko kratko *a > prasl. *a > *o) vidi se i u iranizmu *toporъ ‘sjekira’ (rusko topór, češko topor, polj. Topór; Trubačev 1967.: 24; Fazmer III.: 121) koji se izvodi iz iranskog *tapara– ‘tesla, bradva’ (srednjopersijsko tabrak, balučko tapar). Odgovor na postavljeno pitanje leži u istorijskoj fonologiji osetskog jezika, jer je osetski jezik (koji se danas govori na sjevernom Kavkazu) neposredni potomak alanskog jezika ‒ jezika iranskih plemenâ Alanâ (grčko Alanoí) koja su učestvovala u seobi naroda i koja su u V i VI stoljeću AD prebivala u stepama južne Rusije, Ukrajine i prikarpatskog područja. Istorijski gledano, iranske posuđenice u praslavenskom najvjerovatnije dolaze iz alanskog, a ne iz nekog drugog iranskog jezika. Osetski ima izuzetno konzervativan vokalizam (u obje svoje varijante, digorskoj i ironskoj), a praosetski je još bio vrlo sličan prairanskom stanju. Najvažnije vokalske promjene između prairanskog i praosetskog su skraćivanje prairanskih dugih samoglasnikâ (*ā > *a, *ī > *i, *ū > *u) i promjena kojom je *a u otvorenom slogu (i slogu koji je zatvoren jednim suglasnikom) dalo *æ, te monoftongizacija diftongâ (*au > *o, *ai > *e). Takođe, u osetskom iransko *a postaje *u ispred sloga koji je sadržavao *u ili *w, npr. (u konzervativnijem digorskom dijalektu) mud ‘med’ < iransko *madu (uporedi sanskrtsko madhu-, starorusko medъ), cuppar ‘četiri’ < iransko *čaθwāra– (sanskrtsko catvāras, starocrkvenoslavensko četyre). Stoga praosetski (alanski) oblik jedini može objasniti vokalizam u prvom slogu imena *Xъrvatъ, jer bi ono u praosetskom (? alanskome) glasilo upravo *Xurvæt-. Preostaje problem vokalizma u drugom slogu: analogijom prema gore pomenutom iranizmu *xъmeljь, koji najvjerovatnije potiče od praosetskog *xumæl- (osetsko xumællæg), očekivali bismo da će odraz praosetskog *xurvæt– u slavenskom biti *Xъrvet-, a ne *Xъrvat-. To odstupanje praslavenskog oblika od očekivanog za sada mora ostati neobjašnjeno; treba jedino napomenuti da su participi na *-at– nestali tijekom praistorije osetskog jezika, pa ne možemo biti sigurni kakav im je u nominativu jednine bio završetak. U savremenom osetskom jeziku takvi participi ne postoje (Abaev 1964: 47), ali ne možemo isključiti da su u alanskom razdoblju još postojali, te da je u alanskom u njihovom nominativu jednine samoglasnik u sufiksu produžen, možda analogijom prema imenicama na *-āt– poput indoevropskog *nepōt- ‘nećak, potomak’ (mladoavestičko napāt-, uporedi latinsko nepōs). U tom slučaju praosetski/alanski oblik poimeničenog participa glagola *har- ‘čuvati’ glasio bi upravo *hurvāt- ‘čuvar’, što bi potpuno pravilno bilo posuđeno u praslavenskom kao *xurwāt– > *Xъrvatъ. Od svih do danas predloženih etimologijâ hrvatskog imena najvjerovatnija je upravo ova koja polazi od iranskog *harvat- ‘čuvajući, čuvar’ i pretpostavlja da je praslavenski oblik *Xъrvat– posuđen iz praosetskog, odnosno alanskog *hurvæt– ili *hurvāt-. Jedino ta etimologija zadovoljava uslove formalne izvodivosti (polazi se od posvjedočenog tvorbenog tipa, a gotovo svi odrazi iranskih glasovâ u slavenskom su potpuno pravilni), istorijske plauzibilnosti (govornici praslavenskog zaista su mogli biti u dodiru s govornicima alanskog) i semantičke vjerodostojnosti (značenje ‘čuvar’ moglo se razviti u naziv posebnog tipa vojne jedinice ili graničarâ, a potom u etnonim). U istoriografiji je već više puta isticana pretpostavka da je naziv *xъrvatъ u početku označavao društvenu skupinu, odnosno poseban tip vojne jedinice, a tek potom etnonim. Trag tog stanja očuvan u gore pomenutoj staropoljskoj imenici charwat, a dodatna potvrda za rečeno je ovdje iznesena etimologija hrvatskog imena. Druge iranske etimologije samo zamućuju prilično jasnu sliku porijekla imena *Xъrvatъ koju smo stekli. Poređenja između tog imena i skitskog imena Khoroathos, pretpostavljenog iranskoga *xuravah– ‘dobroslobodni’ i nepostojećeg *xarvant– ‘bogat ženama’, samo su slučajne sličnosti, kao što bi Nijemci rekli Syrenen des Gleichklangs ‘sirene sličnozvučja’. Takvih sličnosti uvijek ima između bilo koja dva jezika, a pogotovo kada podudarnosti ne tražimo samo u jednom jeziku nego u cijeloj grani srodnih jezikâ kao što je iranska, s hiljadama riječi koje možemo upoređivati. Uporedni metod, pak, uči da etimologije moramo izvoditi na temelju opovrgljivih i precizno utvrđenih glasovnih podudarnosti, a ne tek pukih sličnosti među riječima.

Zaključak

U ovom članku namjera nije bila konačno riješiti problem etimologije imena Hrvat. Postavlja se pitanje: što poslije čitanja ovog članka znamo, a nismo prije znali? Prvo, znamo da je praslavenski oblik imena *Xurwātu > *Xъrvatъ, dok latinski C(h)roata i (posredno) grčki Khrōbátos odražavaju zapadnojužnoslavenski izgovor toga imena krajem VIII ili početkom IX stoljeća ‒ *Xərvat(ə). To je konzistentno s pretpostavkom mnogih istoričarâ (Pohl 1995; Budak i Raukar 2006: 45-50.; Margetić 2007.) da Hrvati kao posebna etnička skupina nisu postojali prije tog vremena, ali ne isključuje mogućnost da jesu (samo što, u tom slučaju, latinski i grčki autori prije toga vremena nisu to ime poznavali, pa ni zapisivali). Drugo, pokazalo se da nijedna slavenska etimologija hrvatskog imena nije vjerovatna (iako se barem jedna ne može sasvim isključiti. To je etimologija koja izvodi hrvatsko ime iz ie. *(s)k’eh₁ur/*(s)k’h₁ur– ‘sjever’. Treće, upozorilo se na probleme dosadašnjih etimologijâ kojima se hrvatsko ime tumači posuđivanjem iz iranskog, jer njihovi autori nisu pažljivo razmatrali prilagođavanje iranskih jezičnih oblikâ praslavenskima. Od svih do sada predloženih iranskih etimologijâ samo je jedna zadovoljila kriterije formalne izvodivosti, istorijske plauzibilnosti i semantičke uvjerljivosti, a to je pretpostavka da praslavenski *Xъrvat– < *Xurwāt– dolazi od praosetskog/alanskog *xurvæt- ili *xurvāt– ‘onaj koji čuva, čuvar’. To je u skladu s pretpostavkom nekih istoričarâ (Pohl 1995) da Hrvati u početku nisu bili etnička skupina, već poseban društveni sloj ili vrsta vojne jedinice (čuvari granice, graničari). Predložena etimologija pokazuje da su oni zaista mogli biti granične jedinice na rubovima avarske države, u kojoj je dio stanovništva – potomci iranskih Alanâ – mogao govoriti i iranski. Utvrditi je li zaista bilo tako, nije posao jezikoslovca, nego istoričara. Naposljetku, što nam ti rezultati govore o hrvatskoj etnogenezi? Ima li istine u hipotezi o “iranskom porijeklu Hrvata”? Nema. Hrvati nisu porijeklom Iranci ni u jednom uobičajenom smislu te tvrdnje. Prema kriterijima po kojima razvrstavamo ostale evropske narode u skupine po jezicima kojima govore, Hrvati su slavenski narod, samo što im je ime vjerovatno iransko. Na isti je način ime romanskih Francuzâ germansko, a romansko-germanskih Belgijanacâ keltsko. Kada su nosioci imena *Xъrvatъ stigli na područje današnje Hrvatske, oni su gotovo sigurno već govorili slavenski (Majorov 2006.: 335), bilo da se to dogodilo početkom VII stoljeća ili tek na prelazu s VIII u IX stoljeće. Za neki kontinuitet svijesti o iranskom identitetu Hrvata u vrijeme doseljenja ili poslije njega nema baš nikakvih jezikoslovnih dokazâ. Pa ipak, u ovom radu mogla su se vidjeti svjedočanstva o kontinuitetu imena Hrvat ‒ kontinuitetu koji postoji još od prije razdoblja hrvatske etnogeneze. A taj nam kontinuitet i danas može biti važan. Kao što je u životu čovjeka kontinuitet pamćenja ono što mu daje lični identitet, tako i identitet narodâ proizlazi iz njihovog istorijskog kontinuiteta. U tom smislu i ime Hrvatâ je važan element njihovog kolektivnog identiteta”.