Ovog ponedjeljka u rubrici Knjiga sedmice JU Gradska biblioteka Tivat predlažemo sjajni roman Umberta Eka „Ime ruže“.
Engleski franjevački monah, Vilijam od Baskervila, poznat po svojoj mudrosti i visprenosti stiže u opatiju, smještenu negdje u Alpima, u sjevernoj Italiji, koja je bila poprište jednog zločina. Sa sobom dovodi i Adsa od Melka, svog pomoćnika i bendiktinskog iskušenika. Na prvi pogled, ubistvo zgodnog minijaturiste ima veze sa njegovim homoseksualnim vezama sa nekim monasima. Međutim, Vilijam shvata da je motiv za ubistvo nešto mnogo veće od sodomitskog grijeha i da opatija, vječito skrivena u magli, krije mnoge tajne koje se tvrdoglavo čuvaju stoljećima. Jedna od njih je i čuvena biblioteka, u koju imaju pristup samo tri osobe: bibliotekar, njegov pomoćnik i sam opat, kao duhovni otac svih monahâ. Posao mu otežavaju i dvije delegacije, papska i careva, koje treba da se sastanu u opatiji, gdje će voditi raspravu o tome da li je Isus bio siromašan, te da li franjevci imaju pravo da se odriču svih ovozemaljskih dobarâ. Posrijedi je bilo mnogo važnije pitanje, koje se ticalo materijalnog bogatstva samog klera: klera koji bi bio ugrožen pretjeranim odricanjima i okretanjem skromnom životu. Carevi izaslanici brane teze franjevačkog reda i njihovo zalaganje za siromaštvo, dok papini ljudi, na čelu sa inkvizitorom, dominikancem Bernarom Gijem, tvrde da se Isus nikada nije odrekao svojih materijalnih dobarâ. U međuvremenu, ubistva u opatiji će biti vršena hronološkim redom, onako kako Jovanovo Otkrovenje predviđa dolazak Antihrista. Vilijam i Adso ulaze u trag jednoj staroj, jeretičkoj knjizi, koju ubica želi da zadrži što dalje od znatiželjnih monahâ. Inkvizitor i njegovi ljudi hvataju pogrešne ljude, kojima pripisuju počinjene i nepočinjene prestupe i osuđuju ih na lomaču. Time se dokazuje da avinjonski papa Jovan XXII i njegovi biskupi imaju velike pretenzije da pored duhovne, preuzmu i svjetovnu vlast, te tako potčine i ograniče cara Svetog rimskog carstva. Vilijam se uporno drži svojih hipotezâ, pa na kraju, kada opatija nestaje u požaru, otkriva oštroumnog ubicu.
Istinska i neprolazna vrijednost „Imena ruže“ jest, međutim, na planu metafizičkog, koji reflektuje Ekova genijalna tekstualna metafora: riječ je, naime, o spoznaji da će, ako iz svijeta budu iskorijenjeni humor i smijeh koji dekonstruišu sve „neupitne istine“- humor i smijeh koje u romanu simbolizira Aristotelova (fiktivna) druga knjiga „Poetike“, knjiga što je monah-ubica Horhe po cijenu ubistavâ nekolicine monahâ želi sakriti od javnosti- nestati i sâm svijet, kao što u požaru- kada Horhe zapali drugu knjigu „Poetike“, a vatra onda zahvati čitavu biblioteku i opatiju- nestaje i opatija, koja zapravo simbolizira svijet. Tako je „Ime ruže“ roman koji zapravo ukazuje na nužnost kritičke svijesti za opstojnost ljudskog društva i, eo ipso, na opasnost koja civilizaciji prijeti od dogmatskog (ne)uma. Tema koja je uvijek aktuelna, a, čini se, nikad nije bila aktuelnija nego u aktuelnom civilizacijskom trenutku.
„Ime ruže“ je, pored ovoga što smo naveli, roman koji ima još mnogo beletrističkih kvalitetâ. Ali te ostale kvalitete namjerno neću da ističem u ovom prikazu zato što želim da dođete u Gradsku biblioteku, posudite ovaj veliki roman Umberta Eka, pročitate ga i sami ih otkrijete.
