Članak koji je pred vama ovdašnjim je jezičnim uzusima (blago) prilagođen rad dr Barbare Kovačević “Indijanci u hrvatskim frazemima”. Nadamo se da će vam biti na intelektualno zadovoljstvo i od spoznajne koristi.
Istorija, način života i kultura američkih domorodacâ postala je, posredstvom književnih djelâ i filmovâ, poznata i proširena u cijelom svijetu. Američke domoroce, tj. prastanovništvo Sjeverne i Južne Amerike, još uvijek nazivamo zajedničkim imenom Indijanci (Indians), a taj naziv nastao je na osnovu pogrešne pretpostavke Kristofora Kolumba i njegove španske posade, koji su 1492. godine vjerovali da su trima brodovima (“Santa Maria”, “Pinta”, “Niña”) zapadnim putem stigli u Indiju. Kolumbo je i umro u uvjerenju da je otkrio Indiju. Preci Indijanacâ naselili su golema američka prostranstva u nekoliko migracijâ (prije 10 000 do 45 000 godina) prelaskom po tadašnjem kopnu iz istočnog Sibira. Seoba je prekinuta rastom okeanskih vodâ koje su preplavile kopneni most između dvaju kontinenatâ (Beringov prolaz). Tjelesne osobine Indijanacâ su: svijetlosmeđa put, crna kosa, razvijene jagodične kosti i dominantan orlovski nos. Evropljani su ih nazivali i crvenokošcima, ali ne zbog puti nego zbog bojenja, tj. ukrašavanja tijela crvenom bojom. Amerikanci ih u novije doba u službenim prilikama više ne nazivaju Indijancima (Indians), nego američkim domorocima (Native Americans), a zbog političke korektnosti izbjegava se i naziv crvenokošci (Redskins, Peaux-Rouges). U Kanadi se Indijanci često nazivaju i prvim narodom odnosno prvim narodima (First Nation / First Nations). Indijanci su živjeli u približno 370 većih plemenâ, a njihovih jezikâ ima od hiljadu do dvije hiljade. Prema društvenim odnosima i tipovima privrede, zabilježeno je da su se bavili skupljanjem plodovâ i lovom, ribarstvom, poljoprivredom, a neka plemena dostigla su i vrlo visok stepen razvoja (Asteci, Inke Maje). Međutim, otkrićem Novog svijeta u krvi su uništena i zatrta mnoga indijanska plemena, a preostalo je stanovništvo potisnuto u rezervate.
Iako ih nema mnogo, u b/c/h/s frazeologiji frazemi koji su motivisani životom, običajima i vjerovanjima Indijanacâ čine vrlo živopisan segment koji pokazuje koliko oblikovanju, a i širenju frazemâ može pridonijeti književnost, scenska i filmska umjetnost. Ti frazemi oslikavaju borbene i vjerske običaje Indijanacâ i njihovo izumiranje.
Ratna sjekira i lula mira
Frazem zakopati sjekiru sa značenjem ‘prekinuti neprijateljstvo, pomiriti se, sklopiti primirje’ vuče svoje porijeklo iz indijanskih mirovnih običajâ. Kad su se sjevernoamerička domorodačka plemena mirila nakon sukoba ili borbi, poglavice su ceremonijalno zakopavali bojnu sjekiru, tj. tomahavk ili neko drugo oružje, u zemlju i tako obilježavali novonastalo primirje. Isto značenje pomirenja ima i frazem popušiti lulu mira (s nekim). Lula mira ili kalumet postala je poznata Evropljanima putem djelâ i pisacâ koji su prepričavali domorodačke indijanske priče od XVIII stoljeća naovamo. Indijanci Sjeverne Amerike smatrali s lulu mira darom Velikog Duha, tj. Manitua, koji je obavezivao ljude da budu miroljubivi. Pušenje lule mira sa strancima bilo je znak dobrodošlice, gostoljubivosti i dobre volje. Knjige američkog pisca Džejmsa Fenimora Kupera i njemačkog pisca Karla Maja kao i vrlo popularni filmovi nastali prema književnim predlošcima pridonijeli su tom znanju i rasprostranjenosti navedenih frazemâ
Posljednji Mohikanac
Frazemom posljednji Mohikanac označava se ‘posljednji ili jedan od rijetkih preostalih pripadnikâ ili predstavnikâ neke skupine, pokreta ili pravca’, a u novije doba i ‘jedan od posljednjih pobornikâ neke ideje’. Nastanak ovog frazema motivisan je nazivom djela Džejmsa Fenimora Kupera (1789. – 1851.) “Posljednji Mohikanac” (“The Last of the Mohicans”) iz 1826. godine. To je druga priča iz čuvene Kuperove pentalogije “Priče o Kožnoj Čarapi” (“Leatherstokings Tales”). U tom djelu opisani su posljednji dani dvojice mohikanskih vođâ bez naroda – mudrog starog poglavice Čingačuka i njegovog hrabrog i stasitog sina Unkasa, a radnja se odvija tokom sedmogodišnjeg francusko-indijanskog rata. Kuperov roman, osim veličanja čestitosti indijanskog plemena i njihove plemenite krvi te lamentiranja nad njihovom tragičnom sudbinom, upućuje i na jedan od glavnih uzrokâ propasti indijanskih plemenâ – alkohol ili, kako bi Indijanci rekli, vatrenu vodu. Džejms Fenimor Kuper zaslužan je za širenje još jednog frazema koji je usađen u podnaslov posljednje priče iz navedene pentalogije – Lovac na jelene ili Divljačar (1841.) (u originalu: The Deerslayer: or, The First War-path). To je engleski frazem to be on the warpath, koji se odnosi na nečije traganje za onim ko ga je razbjesnio s namjerom da se to s njime raspravi, obračuna se ili da ga se kazni. U b/c/h/s jeziku engleskom modelu najbliži je frazem biti na ratnoj nozi sa značenjem ‘biti zavađen s nekim, biti u lošim odnosima s nekim’.
Vječna lovišta
Frazemi otići u vječna lovišta sa značenjem ‘umrijeti, preminuti’ i poslati nekog u vječna lovišta sa značenjem ‘ubiti nekog, usmrtiti nekog’ aludiraju na koncept američkih domorodacâ prema kojem nakon smrti duše hrabrih lovacâ i vještih ratnikâ nastanjuju sretna lovišta (happy hunting ground), tj. mjesto na kojem mogu obilno uživati i slaviti. Takvo viđenje zagrobnog života, kako tvrdi Elizabet Pirainen u knjizi “Widespread Idioms in Europe and Beyond – Toward a Lexicon of Common Figurative Units” vjerojvtno je nastalo pod uticajem hrišćanske koncepcije Boga i neba, ali je prilagođeno indijanskom načinu života, u kojem lov ima dominantnu ulogu za opstanak. Stoga to novo viđenje raja podrazumijeva neograničene mogućnosti lova i ulova.
LITERATURA:
- Barbara Kovačević – “Indijanci u hrvatskim frazemima”, Hrvatski jezik, vol.4, no.2, Zagreb 2017.
