JU Gradska biblioteka Tivat i sjutra našim čitateljkama i čitaocima poklanja tri vrijedna naslova svjetske i južnoslavenske književnosti. Ove srijede to su roman „Junak našeg doba“ Mihaila Jurjeviča Ljermontova, pripovijetke Petra Kočića i „Turska pisma“ Stjepana Zanovića.
“Junak našeg doba” (rus. “Герой нашего времени”) je roman Mihaila Jurjeviča Ljermontova napisan 1839. godine. Nastao je u doba romantizma, ali posjeduje važne elemente psihološkog romana. Radnja je smještena u četvrtu deceniju XIX stoljeća na Kavkazu. Riječ je o romantičarskom romanu koji se bavi pitanjem tzv. “suvišnog čovjeka”: bajronovskog junaka, prikazanog kroz lik mladog oficira Grigorija Aleksandroviča Pečorina.
Struktura romana
Narativna struktura romana kompleksna je i nije hronološki organizovana. Roman se sastoji iz pet zasebnih cjelinâ: kratkih pričâ ispričanih iz različitih perspektivâ, koje su koncentrisane oko glavnog lika. To su: Bela, Maksim Maksimič, Taman, Kneginjica Meri i Fatalist. U posljednjoj priči- priči Fatalist– Ljermontov opisuje srpskog poručnika Vuliča, koji je bio u ruskoj vojsci na Kavkazu.
Riječ je o revolucionarnom književnom djelu koje je specifičnom strukturom, hronološkim eksperimentima i inventivnim načinom pripovijedanja izvršilo veliki uticaj na tokove ruske književnosti.
Glavni junak
Pečorin je jedan od prvih ambivalentnih likovâ ruske književnosti. Karakterišu ga snažna individualnost, melanholija, cinizam i nihilizam. On je razočarani ruski aristokrata i čovjek koji ne vjeruje ni u što, pa se nekažnjeno igra ljubavlju ženâ i povjerenjem muškaracâ. Njegova sreća je privremena, a ništa ga ne može trajno zadovoljiti, niti umiriti. On se impulsivno upušta u opasne avanture, rizikuje sopstveni život i uništava žene kojima je stalo do njega. Premda je sposoban da osjeća, on to ne umije da pokaže. Pečorin je hrabar i odlučan, ali su njegova energija i potencijal uzalud potrošeni, i on na kraju gine u dvoboju.
Stjepan Zanović rođen je u Budvi 18.02.1751., a umro je u Amsterdamu 25.05.1786. Zbog kockanja, raskalašnog života i bezvjerstva bio je 1769. zajedno s bratom Primislavom protjeran iz Venecije, pa je idućih godinâ – lažno se predstavljajući kao nasljednik albanskog antiosmanskog junaka Skenderbega, Šćepan Mali ili litvanski vojvoda – putovao po Evropi, nerijetko praćen skandalima. U Parizu se kretao u krugu oko francuskih enciklopedistâ Žan-Žak Rusoa. U Holandiji je 1772–73. s bratom Primislavom sudjelovao u velikoj prevari jedne od vodećih amsterdamskih trgovačkih kućâ, pa ih je, na holandski pritisak, Venecija 1778. javno osudila. Našavši se u holandskom zatočeništvu pod teškim optužbama i izvjesnom smrtnom presudom, izvršio je samoubistvo. Bio je mason i zajedno je s bratom Primislavom bio primljen u lionsku ložu Sretan susret (L’Heureuse rencontre). Objavio je nekoliko pjesničkih zbirki i djela u kojima daje svoja opažanja o mjestima i ljudima koje je upoznao za vrijeme svojih putovanjâ: “Različita djela” (Opere diverse, 1773), “Poezija” (Poesie, 1773), “Turska pisma” (Lettere Turche, 1776), “Politička sudbina Poljske” (Le Destin politique de la Pologne, 1778), “Poezija i filozofija jednoga Turčina” (La Poésie et la philosophie d’un Turc, 1779), “Veliki Kastriot od Albanije: povijest” (Le Grand Castriotto d’Albanie: histoire, 1779), “Izabrana djela princa Kastriota od Albanije” (Œuvres choisies du Prince Castriotto d’Albanie, 1782), “Misli Stjepana-Hanibala staroga pastira od Albanije” (Pensées de Stiepan-Annibale vieux berger d’Albanie, 1784). “Turska pisma”, djelo koje poklanjamo, najpoznatije je i najbolje Zanovićevo literarno ostvarenje.
Pripovijetke Petra Kočića svi smo čitali u osnovnoj i srednjoj školi; neke od njih, kao “Jazavac pred sudom”, “Kroz mećavu”, Jablan” itd., odavno su postale klasika srpske književnosti. Ne propustite priliku da- kroz dar JU Gradska biblioteka Tivat- Kočićeve pripovijetke ponovo pročitate (ili prvi put ako ih dosad niste pročitali). A to isto vrijedi i za druge dvije sjajne knjige koje poklanjamo ove srijede.
