Članak koji je pred vama ovdašnjim je jezičnim uzusima (blago) prilagođen rad dr Barbare Kovačević “Kad svinje polete u nebo”. Nadamo se da će vam biti na intelektualno zadovoljstvo i od spoznajne koristi.
Kad su početkom avgusta prošle godine novinske portale preplavile slike ralica na ulicama njemačkog grada Rojtlingena, mogli smo pomisliti da je frazem wenn es im Sommer schneit (doslovno: kad ljeti pada snijeg) otišao na smetlište istorije. Iako su na slikama bili zimski prizori, nije bila riječ o sniježnim uslovima, nego o obilnoj tuči koja je prekrila grad s tridesetak centimetarâ leda, pa su gradske vlasti stavile u pogon ralice koje se inače upotrebljavaju za čišćenje snijega. Ta nas je situacija nagnala da pogledamo kako se u b/cg/h/s frazeologiji izražava nemogućnost da se nešto dogodi i već na prvi pogled možemo zaključiti da se frazemi navedenog koncepta (npr. kad na vrbi rodi grožđe, na Sveto Nigdarjevo, makar padale sjekire, u limburgu mjesecu…) zasnivaju na retoričkoj figuri – adinatonu. Opštepoznato je da su mnogi frazemi nastali na temelju stilskih figurâ (metafore, metonimije, sinegdohe, poređenja, hiperbole i sl.) koje su se ustalile u govoru, postale opšteprihvaćene i vrlo česte, te kao veza riječi postale dio rečenične strukture. Adinaton je figura diskursa (prema grčkom ἀδύνατον ‘ono što je nemoguće’), a prema “Hrvatskoj enciklopediji” definiše se kao oblik perifraze u kojem se pojmovna nemogućnost izražava prirodnom nemogućnošću. Za adinaton se još upotrebljavaju nazivi impossibilia i adynata. Krešimir Bagić u “Rječniku stilskih figurâ” adinaton opisuje kao argumentacijski topos za kojim se poseže kad se želi naglasiti i izrazito afektivno potcrtati nemogućnost da se nešto dogodi, a smatra da se adinaton može posmatrati i kao hiperbola u ekstremu jer povezuje neshvatljive i protivurječne činjenice te proizvodi nemoguće i potpuno nadrealne slike. Jedan od najpoznatijih i najcitiranijih primjerâ adinatona biblijska je poslovica Lakše će kamila proći kroz ušicu igle nego bogataš ući u kraljevstvo Božje., koju izgovara Isus komentarišući život bogataša (Mt 19, 23–24; Mk 10, 25; Lk 18, 25), pri čemu se zanemaruje mogućnost da je riječ o pogreškama u prevodu, odnosno da je umjesto grčke riječi kamilos (‘debelo uže’, tj. uže kojim su se privezivali brodovi) upotrijebljena grčka riječ kamelos (‘kamila’) jer aramejska riječ gamla označava i kamilu i uže. (Maja Opašić. 2022. “Od Adama i Eve do sudnjeg dana: o hrvatskim biblijskim frazemima, poslovicama i izrekama”.) Pod utjecajem navedene poslovice nastao je hrvatski frazem provući se kroz ušicu igle ili provući se kroz iglenu ušicu, koji se upotrebljava u značenju ‘jedva (teškom mukom) ostvariti uspjeh, postići nešto uz velike napore (naprezanja), ostvariti nešto gotovo nemoguće’, koji pobija adinatonske pretpostavke.
Leteće životinje
Frazemi koji su zasnovani na adinatonu obično nose frazeološko značenje ‘nikad’ i upućuju na to da se neki događaj ili neka situacija ne mogu ostvariti jer zavise od drugog događaja ili situacije koji se nikako ne mogu ostvariti. U frazemima koji su zasnovani na adinatonu temeljnog značenja ‘nikad’ možemo razlikovati nekoliko grupâ u kojima se kao nosive sastavnice pojavljuju uglavnom zoonimi, fitonimi, imena nepostojećih praznikâ te nazivi danâ u sedmici. U ovom prilogu osvrnut ćemo se samo na zoonimne i fitonimne frazemske adinatone. Pojava frazeologizacije adinatonskih izrazâ nije samo hrvatska specifičnost, nego je zabilježena i u mnogim svjetskim jezicima. Najslikovitiju skupinu svakako čine frazemi sa zoonimnim sastavnicama, u kojima se različitim životinjama pripisuju nemoguće ili nesvojstvene osobine ili sposobnosti. Pritom prevladavaju frazemi u čijoj je pozadinskoj slici letenje tromih i sporih životinjâ iz reda krupne stoke, koje po prirodi stvari ne mogu letjeti. Tako u engleskom i njemačkom lete svinje (when pigs fly; wenn Schweine fliegen könnten), u španskom i finskom krave (cuando las vacas vuelen; kun lehmät lentävät), a u italijanskom magarci (quando gli asini voleranno). Posebno se izdvajaju frazemi u kojima se različitim životinjama pripisuju neke ljudske sposobnosti ili osobine. Tako u holandskom telad pleše na ledu, a sove propovijedaju (als de kalveren op het ijs dansen, als de uilen preken), u bugarskom bivoli i slavuji sviraju narodni duvački instrument kaval (кога засвирят биволите с кавали; кога засвирят славеите с кавали), u makedonskom svira riba/pastrva (кога ќе засвири риба летница), u njemačkom konji povraćaju (man hat schon Pferde kotzen sehen, und das direkt vor der Apotheke!), u rimskom dijalektu kokoši mokre (quanno pisceno le galline), u ruskom rak zviždi na brijegu, a riba pjeva (когда рак на горе свистнет, а рыба запоет).
Značenje je svih navedenih frazemâ ‘nikad’ i uglavnom imaju strukturu vremenske surečenice. Iako je uobičajeno mišljenje da su za animalističku frazeologiju specifična dva smjera preslikavanja: zoomorfizam – kad se ljudima pripisuju osobine životinja (debeo kao svinja, nijem kao riba) i antropomorfizam – kad se životinjama pripisuju osobine čovjeka (ponosan kao paun, ljubomoran kao pas), iz navedenih primjerâ animalističkih frazemâ može se zaključiti da osim antropomorfizma postoje i drugi smjerovi preslikavanja. Jedan se odnosi na pridavanje nekih životinjskih osobinâ životinjama koje ih po svojoj prirodi nemaju, pa tako u francuskom kokošima rastu zubi (quand les poules auront des dents), u španskom žabama rastu dlake (cuando las ranas críen pelo), dok u bugarskom konju rastu rogovi (кога на коня израснат (пораснат) рогове; кога пусне конят рога). Drugi se odnosi na pridavanje životinjama osobinâ koje imaju biljke. Tako je u latvijskom zabilježen frazem kad pūcei aste ziedēs (doslovno: kad sovi rep procvjeta), u kojemu se zoosomatizmu pripisuju svojstva biljnog svijeta.
Kad na vrbi rodi…
Iako u b/cg/h/s jeziku, kao ni u ostalim slavenskim jezicima, nije prisutan motiv letećih svinjâ, kravâ ili magaracâ, prisutna je slika penjanja svinje na drvo, koja je motivisala dijalektne frazeme: kad se guda uspenje na drvo, kad se guda uspenje na dub i kad se prase popenje na vrbu, koji objedinjuju zoonimne i fitonimne sastavnice. Međutim, i u bugarskom svinja se penje na krušku (кога се покачи свиня с жълти чехли на круша), dok se u turskom na topolu penje – ni više ni manje nego riba (balık ağaca/kavağa çıkınca). U slavenskim jezicima produktivniji su – na adinatonu zasnovani – frazemi s fitonimnim sastavnicama koji u pozadinskoj slici imaju drvo koje rađa sebi nesvojstvenim plodom, tj. plodom koji na tome drvu ne raste. Najčešći je b/cg/h/s fitonimni frazem zasnovan na adinatonu frazem kad na vrbi rodi grožđe i možemo ga posmatrati pomoću frazeomodela strukture vremenske surečenice s dvjema fitonimnim sastavnicama, kojem nalazimo potpune istovrijednice i u nekim drugim južnoslavenskim jezicima (bugarski кога върба роди грозде, makedonski кога врба ќе роди грозје). Zanimljivo je da taj frazem ne nalazimo u slovenačkom, dok u bugarskom vrba osim grožđa rađa i kruške (кога върба роди круши). Isti model na južnoslavenskom prostoru pojavljuje se i s drugim fitonimnim sastavnicama, pa tako u makedonskom i bugarskom vrba rađa drijenke (кога врба ќе роди дренки; кога върба роди дренки), a u srpskom jabuke (кад врба јабукама роди). Osim vrbe u primarnoj fitonimnoj poziciji možemo pronaći javor, lozu i grab, pa tako u hrvatskom, makedonskom i srpskom javor rađa jabuke (kad javor jabukama rodi, кога јавор ќе роди јаболка, кад јавор јабукама роди), a u makedonskom loza rađa dinje (кога лозјето ќе роди дињи), a grab šljive (кога габерот ќе роди сливи). Djelimične istovrijednice prisutne su i na širem slavenskom prostoru, npr. u češkom (až porostou jablka na dubě) i poljskom (jak gruszki na wierzbie urosną). U većini navedenih frazemâ dominira fitonimna sastavnica vrba, a to stablo u slavenskom folkloru ima status prokletog drveta. U hrvatskom nalazimo i druge frazeme sa sastavnicom vrba koji se ne uklapaju u navedeni frazeomodel, a takođe izražavaju nešto što se ne može ostvariti. Takav je arhaični glagolski frazem čekati kruške na vrbi, koji je zabilježio Josip Matešić u frazeološkome rječniku iz 1982. godine, značenja ‘čekati nešto što se ne može ostvariti’ i imenički frazem na vrbi svirala, koji označava ono što se neće ostvariti ili je vrlo nesigurno, nedostižno ili nedohvatljivo. Na adinatonu zasnovan frazem kad na vrbi rodi grožđe često se pojavljuje u razgovornom stilu te u novinskim tekstovima kao dio rečenice ili kao replika ironičnog prizvuka. U usmenoj i pismenoj komunikaciji nailazimo na njegovu varijantu kad na vrbi zasvrbi, pri čemu je rima uticala na njegovu ekspresivnost pa je postao dio opšteg frazemskog fonda i zabilježen je u frazeološkim rječnicima. Rasprostranjenost i opštepoznatost tog frazema uslovila je i poigravanje s postojećim frazeomodelom, te postoji i niz prigodnih varijanatâ fitonimnog karaktera ili onih koji su uslovljeni sadržajem usmene ili pisane komunikacije, a upućuju na kreativnost i duhovitost njihova tvorca: kad na vrbi rode mandarine, kad na vrbi rode breskve, kad na vrbi rodi ananas, kad na vrbi rode jagode, kad na vrbi rodi kruška, kad na vrbi rode banane, kad na vrbi rode šljive, kad na vrbi rode tikve, kad na vrbi rode maline; kad na vrbi izraste nosorog, kad na vrbi rodi metak, kad na vrbi rode šrafcigeri, kad na vrbi rode jaja, kad na vrbi rode VIP bonovi, kad na vrbi rode mercedesi, kad na vrbi rode vešmašine… Takođe, u Hrvatskome mrežnom korpusu (hrWaC-u) nailazimo i na potvrdu frazema kad na vrbi rodi svirala, koji je vjerojatno nastao sjedinjenjem frazema kad na vrbi rodi grožđe i na vrbi svirala.
U poigravanju s rimom nastao je i frazem kad na hrastu naranče izrastu, koji se na prvi pogled može činiti prigodnicom (okazionalizmom) unutar postojećeg frazeomodela, međutim zabilježen je i u varijantama kad na hrastu naranča rodi i kad na hrastu bude naranča rodila. S njegovim nastankom povezuje se zanimljiva priča. Prema zapisima s početka XX stoljeća u istarskom selu Livade pod italijanskom upravom nije bilo škole, a u obližnjem Oprtlju postojala je samo italijanska škola. Ubrzo su Italijani otvorili italijansku školu u Livadama, pa su i hrvatski sumještani željeli imati svoju školu. Međutim, Italijani su pokušali spriječiti otvaranje hrvatske škole i podrugivali su se da će Hrvati imati svoju školu kad na hrastu naranča rodi. Hrvati su, međutim, 1901. godine uspjeli u svome poduhvatu i otvorili hrvatsku školu. Za otvorenje u školskom dvorištu na hrastove grane vezali su na stotine naranačâ, a okupljeni je narod ispjevao stihove o narančama na hrastu: „Na hrastu je naranča rodila: oj narančo, narančo, srce moje. Livadska se škola otvorila: oj narančo, narančo, srce moje. // Talijanašom usta zatvorila: oj narančo, narančo, srce moje.” (Naša sloga, godina 32., broj 19., Pula, 5. 3. 1901., Dopisi, Iz Livada, str. 2) Poslije je motiv hrasta na kojem rastu naranče postao zaštitni znak škole u Livadama te je bio uklopljen i u školski grb, a na stotu je godišnjicu otvorenja škole postavljena ploča sa simboličnim prikazom okićenoga hrasta. Nakon 116 godina škola u Livadama na veliku je žalost zatvorena, hrasta koji je rodio narančama davno više nema, a Livade danas nose titulu svjetskoga središta tartufâ, kojima su podigli i spomenik. Međutim, frazem koji je pratio borbu Livađana za vlastitu školu i dalje živi.
LITERATURA:
- Barbara Kovačević – “Kad svinje polete u nebo”, Hrvatski jezik, vol.10, no.3, Zagreb 2023.
