Članak koji je pred vama ovdašnjim je jezičnim uzusima (blago) prilagođen rad dr Barbare Kovačević “Tko zabija glavu u pijesak?”. Nadamo se da će vam biti na intelektualno zadovoljstvo i od spoznajne koristi.
Slikovitost je jedna od veoma važnih karakteristikâ na kojima počiva motivacija i nastanak mnogih frazemâ. Slika može i ne mora uvijek biti dobro protumačena, što može izazvati čuđenje kod korisnikâ. Na jednoj od takvih pogrešno protumačenih slikâ počiva i b/c/h/s frazem zabiti/zabijati (gurnuti/gurati i sl.) glavu u pijesak kojim se veoma često opisuje čovjek koji namjerno ignoriše istinu, čovjek koji se ne želi suočiti s neugodnom stvarnošću ili koji zatvara oči pred činjenicama. Svima je poznata priča o tome da nojevi zabijaju glavu u pijesak kad se nađu u opasnosti, ali moramo se zapitati koliko je ta priča istinita i što je prouzrokovalo da se odražava u mnogim svjetskim frazeologijama. Noj je životinja koja ima mnoge osobine koje su mogle postati opšte mjesto u frazeologiji, ali nisu to postale. Za početak važno je kazati koje su njegove osnovne osobine. Noj je velika ptica koja naraste do tri metra i postigne težinu do sto pedeset kilogramâ. U odnosu na krupno tijelo ima veoma malu glavu, dugi vrat, duge mišićave i snažne noge s dva prsta te veoma dug korak. Iako ima krila, ne može letjeti. Tijelo mu je prekriveno perjem koje se upotrebljavalo kao ukras (npr. kao ukras na šeširima). Nojevi žive u toplijim krajevima; u početku su živjeli samo u Africi, a zatim i u Americi i Australiji. Ljudi su ih pripitomljivali i uzgajali ponajprije zbog ukrasnog perja, a danas ih sve više uzgajaju zbog mesa koje ima veoma mali postotak masnoćâ. Ta ptica trkačica poznata je i po svom specifičnom ljubavnom plesu i noćnom bdijenju nad vlastitim potomstvom. U b/c/h/s jeziku noj je našao svoje mjesto u ustaljenim vezama poredbenog karaktera, pa se za nemilosrdnog čovjeka kaže da je okrutan kao noj iako je noj nemilosrdan samo kad brani napadnuto gnijezdo ili vlastiti život. Za čovjeka koji ima dobar želudac, tj. koji može probaviti i najtežu hranu, kaže se da ima želudac kao noj. Veza motriti na koga kao noj na svoja jaja utemeljena je u narodnom vjerovanju da se mali nojevi izlegu iz jajâ ako ih noj netremice gleda. Kako je noj poznat po svom prekrasnom perju, vezom nojevo pero označava se skupocjen i rijedak ukras. Iz svega navedenog vidimo da ni nojeva veličina, dugi vrat i duge noge, snaga, brzina, trkačke sposobnosti, veličina jajâ, pa ni zakržljala krila, nisu motivisali nastanak ustaljenih frazeoloških vezâ. Razlog tome može biti u činjenici da je noj za evropske prilike egzotična životinja, koja je izvan svojih izvornih staništâ kasno postala poznata. I kako onda protumačiti sliku noja koji zabija ili gura glavu u pijesak? Ni prema fizičkom opisu, a ni prema opisu njegovog načina života ne bismo mogli reći da je noj plašljiva životinja i da bijeg od opasnosti vidi samo u zarivanju glave u pijesak misleći da ga neće vidjeti neprijatelj ako on njega ne vidi. To bi značilo da se nojevi skrivaju i da se jednostavno prave nevidljivima. Naučno je dokazano da napadnuti nojevi imaju tri osnovne strategije odbrane. Oni jednostavno ili iskoriste svoje trkačke sposobnosti i pobjegnu, ili snažnim nogama udare neprijatelja, ili velikim tijelom pokušavaju skriti svoja jaja kad leže na njima. Kad se skrivaju, legnu na tlo spuštajući dugi vrat i glavu na zemlju te se u toplinskim izmaglicama rodne Afrike stapaju s okolinom poput travnatog humka.
Po svemu sudeći, pretpostavlja se da je priču o plašljivim nojevima koji guraju glavu u pijesak začeo veliki rimski mislilac Plinije Stariji (Gaius Plinius Secundus Maior, 23. – 79. poslije Hrista), koji je u svojem životnom djelu Naturalis Historia, enciklopediji u kojoj je skupio i zapisao većinu znanja svog vremena, spomenuo da nojevi zamišljaju da zabijanjem glave u grmlje njihovo cijelo tijelo postaje nevidljivo. Iako Plinije Stariji nigdje ne spominje pijesak nego grm, istoričari su zaključili da je taj prvi zapis koji postoji o nojevima temelj besmislice koja se kasnije proširila Evropom. Premda je frazeološko značenje moglo proizaći iz Plinijeve priče, objašnjenje slike na kojoj frazem počiva trebalo bi možda potražiti u nojevim prehrambenim navikama. Nojevi se, osim insektims i sitnijim životinjama, u prvom redu hrane sjemenkama i izdancima biljakâ pri čemu nekad progutaju malo pijeska ili kamenčiće koji im pomažu pri usitnjavanju hrane u želucu. Svakome ko je barem jednom vidio kako nojevi uzimaju hranu (makar i u zoološkom vrtu) izvijajući vrat i spuštajući u polegnutom položaju glavu na tlo, može se pričiniti da je nojeva glava uistinu zakopana. B/c/h/s frazem zabiti/zabijati (gurnuti/gurati i sl.) glavu u pijesak sve češće upotrebljava se bez sastavnice kao noj što pokazuje i upotreba uporedivog (istovrijednog) frazema u drugim evropskim jezicima: njemačko den Kopf in den Sand stecken, englesko bury (hide) your head in the sand, italijansko nascondere la testa sotto la sabbia, francusko enfouir (mettre) la tête dans le sable, rusko прятать голову в песок itd.
LITERATURA:
- Barbara Kovačević – Tko zabija glavu u pijesak?, Hrvatski jezik, vol. 1, no. 3, Zagreb 2014.
