Kriteriji razlikovanja sintagme i rečenice

Na prvi pogled čak može djelovati kao trik pitanje, ali nije. Štoviše: u pitanju je jedna od temeljnih ontičkih distinkcija koja se u ovom slučaju manifestuje kroz jezik. U čemu je razlika- i ima li je uopšte- između konstrukcija “Lijep dan” i “Dan je lijep“? Odgovor na prvu loptu je jednostavan: ima, naravno, svi to odmah vide. “Lijep dan” je sintagma, a “Dan je lijep” je rečenica. Ali sad dolazimo do temeljnog pitanja: na osnovu čega se razlikuju pomenute sintagma i rečenica, ako je potpuno jasno da je pojava (kvalitet stvarnosti) na koju upućuju identična (ljepota dana). Tu dolazimo do suštine [ili do sinonima riječi “suština”, bîti (dakle, sa dugosilaznim akcentom na drugom I od kraja prema početku riječi)]: rečenica (Dan je lijep) karakteriše se VREMENSKO-MODALNIM KOMPLEKSOM (indikativ, sadašnjost), koji situaciju na koju rečenica upućuje situira u konkretnu tačku u vremenu. Malo filozofskijim jezikom rečeno: rečenica REFERIŠE na konkretnu situaciju u konkretnom vremenskom trenutku. Za razliku od rečenice, kod sintagme (Lijep dan) taj vremensko-modalni kompleks izostaje, pa sintagma, opet malo filozofskijim diskursom rečeno, ne referiše na konkretnu situaciju u konkretnom vremenskom trenutku, nego DENOTIRA jednu, u umu petrificiranu i neaktueliziranu, situaciju, koju rečenica (potencijalno) može aktuelizirati. Dakle, vanjezična stvarnost i u slučaju sintagme “Lijep dan“, i u slučaju rečenice “Dan je lijep” identična je, ali način upućivanja na tu stvarnost BITNO JE I SUŠTINSKI RAZLIČIT: u slučaju sintagme, ljepota dana je apstraktni i u umu neaktuelizirani denotat, a u slučaju rečenice, ljepota dana je konkretni i aktuelizirani referent. Jezikom kognitivne lingvistike rečeno, rekli bismo da imamo različitu konceptualizaciju identične pojave iz vanjezične stvarnosti. Eto kako i naizgled jednostavne situacije u jeziku mogu biti predmet zahtjevnih tumačenja.