Za čovjeka koji se pretvara da je ojađen i ožalošćen zbog nečije nesreće, a ustvari se potajno tome raduje, koji javno oplakuje žrtvu vlastitog nasilja ili spletke, kaže se da lije (ili roni) krokodilske suze. Krokodilske suze su, dakle, izraz koji znači krajnje licemjerje; izraz koji označava lažno sažaljenje, lažno izražavanje žalosti i sl. Evo jednog karakterističnog primjera iz Matešićevog “Frazeološkog rječnika”: “Moje uzbuđenje kod mojeg posmrtnog slova nad otvorenim grobom tragično i naglo preminulog profesora Penara (…) Kujundžić proglašava za krokodilske suze”. Ne vjeruju, znači, čovjeku da je bio iskren, da je pokojnika stvarno žalio, iako je lijepo i dirljivo govorio na njegovoj sahrani!? Ovakvih primjerâ moglo bi se navesti dosta, jer ljudi često, umjesto stvarnog sažaljenja i pomoći onima koji su u nevolji, bezdušno i pretvorno liju krokodilske suze. To je, međutim, druga tema, za druge prilike. Svrha ovog članka je, pak, da se pozabavi samim izrazom krokodilske suze i da objasni kako je i zašto taj izraz nastao. Krokodil je strašna zvijer, krvoločna i bezdušna, pa je čudno da može uopšte da plače a kamoli da nekoga žali, makar i uz pretvaranje. Kako su, onda, lažne suze povezane upravo s krokodilom? Razloga za to ipak ima. Krokodil zaista ponekad plače, ali ne od tuge i žalosti, već zato što su mu suzne i pljuvačne žlijezde u tijesnoj vezi, pa kad proždire žrtvu, refleksno suzi, pušta krupne suze. Narodi koji žive u krajevima u kojima ima krokodilâ zapazili su tu pojavu, pa su počeli vjerovati da krokodili oplakuju svoje žrtve. Otuda, onda, i izraz krokodilske suze – ‘lažne suze’, ‘lažno sažaljenje’. Pored krokodilskih suzâ postoji i izraz krokodilski smijeh, sa značenjem: ‘lažan, neiskren smijeh’. U “Rečniku Matice srpske” zabilježen je ovaj primjer: “Čim ostadosmo sami, ona prsnu u svoj krokodilski smeh”. Lako je objasniti kako je nastao ovaj izraz. Pošto su krokodilske suze – ‘lažne suze’, pridjev krokodilski dobio je značenje – ‘lažan’, pa je tako, onda, i lažni smijeh postao – krokodilski smijeh.
LITERATURA:
- Milan Šipka – “Zašto se kaže?”, Prometej, Novi Sad 2013.
