Zanimljivo je pitanje nastanka ove riječi, kao i pitanje otkad ista postoji u našem jeziku. Jer, riječ kuća ne čuje se baš svugdje, u svim krajevima u kojima se govori našim jezikom. Umjesto: “Idemo kući!”, neki govore: “Idemo doma!” Eto novoga pitanja, nove jezičke zagonetke: kako su kod nas nastale dvije riječi za jedno te isto – odakle nam kuća i dom? Pa da krenemo redom. Što je to kuća? Je li to, možda, kut + ja, kut ili kutak u kome živimo? Premda su tako mislili i neki ozbiljniji jezikoslovci, kuća ipak nije postala od kut. Stara je to riječ i postoji već odavno u jezicima južnih Slavenâ. Njeno izvorno značenje bilo je – ‘skrovište’, tj. skrovito, zaklonjeno mjesto. Danas riječ kuća, s izvjesnim razlikama u značenju imaju, osim nas, još i Makedonci, Bugari i Ukrajinci. Ostali slavenski narodi (Česi, Poljaci, Rusi i dr.), kao i dio govornikâ b/cg/h/s jezika, umjesto kuća, govore samo dom. Dom je još starija naša riječ. Njen korijen zajednički je ne samo Slavenima nego čak i Indijcima i mnogim drugim narodima koji su nekad, u dalekoj prošlosti, živjeli zajedno s našim precima. A u tom korijenu (dem- ili dam-) krije se pradavni smisao riječi dom: ‘ono što je sagrađeno’ ili, kako bismo mi danas rekli – ‘građevina’, ‘zgrada’, ‘zdanje’. Obje ove riječi, iako uglavnom znače isto, potrebne su našem jeziku. Jer, od njih su nastale mnoge druge riječi, bez kojih bi nam jezik bio mnogo siromašniji. To su, eto: kuća, kućica, kućarak, kućerak, kućarac, kućer, kućerina, kućetina, kućište, pa onda: kućanin, ukućanin, kućanica, pokućarac, kućanik, kućenik, kućević ili kućić, kućenica, kućevlasnik, kućevlasnica, kućepazitelj, kućepaziteljka, kućegazda, kućegospodar, kućedomaćin, kućedomaćica, kućehranitelj, pa kućanstvo, kućevnost, pokućstvo, kućarenje, kućarina, kućanski, kućaninki, kućevan, kućevlasnički, kućepaziteljski, ili kućiti, skućiti, zakućiti, okućiti, okućnica itd., itd. – da ne nabrajamo dalje. Isto tako, i od leksema dom su nastale mnoge riječi kao: domaćin, domaćica, domazet, domazetović, domazetstvo, domazluk, zatim: domak, domar, domarka, domaći, domaćinstvo, domaćiti, odomaćiti (se), domaćinski, domaćički i tako redom
LITERATURA:
- Milan Šipka – Priče o rečima, Prometej, Novi Sad 2007
