Što je to domaća lektira, svi već, svakako, znamo. Toliko smo knjigâ propisane lektire kod kuće pročitali da i samo pitanje što je to domaća lektira izgleda suvišno, da ne kažem i – neumjesno. Ali, što znači sama riječ lektira, to već ima smisla da se zapita.
Zastanite malo i razmislite. Što biste mogli odgovoriti na to pitanje?
Ako uz domaću lektiru redovno listate i neki rječnik stranih riječi, onda ćete pravi odgovor svakako znati. Jer, lektira nije naša riječ. Preuzeli smo je, vjerovatno, iz francuskog, a potiče iz latinskog jezika, gdje je postala od glagola 1egere, što znači – ‘čitati’.
Lektira je, dakle, ‘čitanje’ ili ‘ono što se čita’. Po tome je i domaća lektira – ‘ono što se čita kod kuće’. Zapravo, ne baš sve što se čita kod kuće, nego samo ono što je propisano školskim programom. Ostalo je, recimo, “liĉna lektira”, “omiljena lektira” itd.
Od starog glagola 1egere, koji se još može čuti po Dalmaciji i u Boki, i to u obliku legati, nastala je i riječ lektor.
Lektor je riječ koja denotira veoma važnog stručnjaka. To je onaj strogi i sitničavi profesor koji pažljivo čita razne rukopise, ispravljajući gramatičke i pravopisne greške i stilski ih dotjeruje prije samog objavljivanja.
Lektori paze i na pravilan govor glumacâ u pozorištu ili na filmu, ispravljaju govor spikerâ na radiju. i televiziji, a u nastavi stranih jezikâ uče nas pravilnom izgovoru riječi i rečenicâ.
Osim lektire i lektora, od latinskog 1egere (‘čitati’) potiče još jedna riječ – lekcija.
Školski udžbenici puni su raznih lekcijâ – iz maternjeg jezika, geografije, biologije, matematike, fizike itd. Pa ipak, jedne lekcije nema ni u jednom udžbeniku. To je lekcija o lekciji. A o toj riječi i njenim značenjima moglo bi se takođe mnogo što reći. Ali o tome u nekom drugom članku.
