U ovosubotnjem Leksičkom Vremeplovu JU Gradska biblioteka Tivat donosimo objašnjenje etimologije nove dvije riječi: jedne iz opšteg leksikona B/CG/H/S jezika i jednog bokeljskog lokalizma. Ove subote to su riječi lìjēp i škȅrac.
Pridjev lìjēp postao je od praslavenskog *lễp (starocrkvenoslavensko lĕp, slovenačko lêp, češko lepý), što je izvedeno od istog korijena koji je u glagolu lijepiti. U latvijskom jeziku srećemo pridjev laĩpns „mio“. Semantički razvoj išao je od „koji se lijepi“ > “ukrašen“ > “lijep”. Kao dobro poređenje može nam poslužiti glagol mazati u značenju “laskati”, npr. makedonsko маснина „ljepota“.
Leksem škȅrac (u opštem leksikonu B/CG/H/S jezika „šala“). Škȅrac je posuđenica iz venecijanskog scherzo; to scherzo je deverbal, tj. imenica izvedena od glagola scherzàr. Porijeklo glagola scherzàr seže do langobardskog etimona skerzōn „šaliti se“ (digresija: Langobardi su zapadnogermansko pleme koje je 568. godine AD stiglo u sjevernu Italiju. U Italiji su osnovali državu koja je postojala do 774. godine, kad je uništio franački kralj i car Karlo Veliki).Tako bokeljsko škȅrac, za mnoge svakako neočekivano, ima svoje korijene u ranom srednjem vijeku, u langobardskom jeziku. Ova riječ, inače, rasprostranjena je na cijeloj južnoslavenskoj obali Jadrana.
Sa objašnjenjem etimologije neke nove dvije riječi- jedne iz opšteg leksikona B/CG/H/S jezika i jednog bokeljskog lokalizma vidimo se iduće subote.
LITERATURA:
- Ranko Matasović, Tijmen Pronk, Dubravka Ivšić, Dunja Brozović Rončević, Etimološki rječnik hrvatskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2016.
- Sandra Tamaro, Boljunske etimologije, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Pula 2017.
