JU Gradska biblioteka Tivat i ove srijede ima zadovoljstvo da našim čitateljkama i čitaocima pokloni tri vrijedna djela svjetske i južnoslavenske književnosti. Ove srijede to su maestralni roman „Majstor i Margarita“ Mihaila Bulgakova, „Zlo proljeće“ Mihaila Lalića i „Bašta sljezove boje“ Branka Ćopića.
Roman Mihaila Bulgakova „Majstor i Margarita“ priča je o zlu kosmičkih razmjerâ i o ljubavi koja je u stanju da nadjača i najveće zlo.
Kroz pripovijedanje o Sataninoj posjeti Moskvi savršeno je dočarano u kakvoj se opasnosti u jednoj totalitarnoj državi nalazi pojedinac koji drži do svoje slobode, bio on mesija ili bezimeni književnik. Jasno je da jedno književno djelo sa takvom temom nije moglo biti prihvaćeno u Sovjetskom Savezu: zbog toga je Bulgakov- baš kao što će to kasnije učiniti i Majstor iz njegovog romana- spalio prvu rukopisnu verziju svog djela. “Koješta, rukopisi ne gore”, tvrdi Voland, Bulgakovljev Satana. Majstorov rukopis o Pontiju Pilatu vaskrsava u ponovo napisanom romanu „Majstor i Margarita“.
Nikakve mjere vlasti nisu mogle uništiti djelo ovakve vrijednosti; jednom završeno, nastavilo je svoj sopstveni život i nakon autorove smrti, zahvaljujući univerzalnosti, vječitoj aktuelnosti temâ, neponovljivom stilu i autentičnom pripovijedanju (ako uopšte ima smisla nabrajati ove kvalitete, jer ih nesumnjivo ima još mnogo, a tek svi zajedno sačinjavaju ovo izuzetno djelo svjetske književnosti).
Kompoziciona struktura romana „Majstor i Margarita“ sastoji se iz mnoštva niti koje su isprepletene, pri čemu možemo uočiti nekoliko centarâ ili motivacionih tokovâ. Pratimo istovremeno više pričâ koje tvore skladnu cjelinu. Glavne tematske cjeline su: proslava Noći punog mjeseca, ljubavna priča Majstora i Margarite, Majstorov sukob sa društvom, korupcija, degradacija vrijednosti i morala prikazana kroz sliku Moskve tridesetih godinâ dvadesetog stoljeća, pogubljenje Isusa Hrista i unutrašnja drama Pontija Pilata, još neka društvena pitanja s tim u vezi [pilatovština, preispitivanje vlasti, teološka pitanja, problem zla u svijetu i pitanja o ljudskoj prirodi (Isusovo povjerenje u čovječanstvo, „dobri ljudi“ – paralela sa Velikim Inkvizitorom, Hristov antropološki optimizam vs. Volandovo stanovište)].
Satana (Voland) se sa svojom svitom našao u Moskvi kako bi tu proslavili veliki praznik – Noć punog mjeseca. Jednom godišnje organizuje se bal, uvijek u nekom drugom gradu (premda se proslava odvija u irealnom prostoru). Domaćin je Satana lično, dok domaćica po pravilu treba da bude mještanka grada u kojem se održava svečanost i da se zove Margarita. Ta okolnost je povezala Volanda i Margaritu. Mnogi drugi Moskovljani takođe imaju prilike da se susretnu sa nečistom silom, mnogima se dešavaju neprijatnosti ili čak ozbiljne nesreće, ali to uvijek ima veze sa njihovim ličnim porocima i zlodjelima.
Bulgakov u “Majstoru i Margariti” daje beletrističku sliku Moskve tridesetih godinâ prošlog stoljeća. Uz prisustvo fantastike, prikazani su poroci, podlost i zloba ljudi koji se ne ustručavaju da, zarad sitne lične koristi, nekome potpuno unište život; sitnih i bijednih dušâ koje dominiraju svuda i po čijoj je mjeri sačinjen cjelokupan društveni poredak u kom nadareni, samosvjesni pojedinac, kakav je bezimeni Majstor iz ovog romana, može jedino biti uljez.
Interesantno je da, dok prelazimo preko stranicâ romana „Majstor i Margarita“, ne srećemo baš često političare, bankare, zelenaše, niti pripadnike drugih tradicionalno nečasnih zanimanjâ. Ne vidimo ni kriminalce i ubice, osim na Volandovom balu u Valpurginoj noći. Umjesto njih, pred nama iskrsavaju pjesnici, književnici, dramaturzi- taj kulturan i uzvišen svijet- i drugi ljudi koji sa tim svijetom imaju najtješnje veze. Nešto tu nije kako treba. Postavlja se sljedeće logično pitanje: zbog čega u družinu književnikâ ne primaju ljude poput Majstora? Ne primaju ga zbog toga što je u pitanju grupa osrednjih, ali poslušnih, podobnih i integrisanih ljudi, kojima su zapala tako lijepa namještenja. Oni žive lagodno, imaju komforne stanove, lijepo se hrane i oblače, putuju po svijetu, uživaju ugled u zajednici. Nešto i pišu, pa čitaju i ocjenjuju jedni druge u tom samozadovoljnom svijetu. Sjetimo se, u tom smislu, prvog pjesnika kojeg srećemo u romanu „Majstor i Margarita“. Ivan Bezdomni je neznalica i pozer, sasvim netalentovan, ali poslušan pjesnik koji piše ono što se od njega očekuje. Interesantno je da baš ovaj lik do kraja romana doživljava razvoj i transformaciju koja je sasvim pozitivna, premda je ove promjene inicirao susret sa nečistom silom. Suština je u tome da je u njemu bilo potencijala; bio je mladić spreman da uči i da se mijenja; nije ogrezao u pokvarenosti kao što je to bio slučaj sa drugim moskovskim literatima. Slučaj pjesnika Bezdomnog uvodi i elemente obrazovnog romana u Bulgakovljevo djelo. Ivan ima dva učitelja – prvi je Mihail Berlioz- kome je na početku romana otkinuta glava- koji ga je usmjeravao ka pisanju socijalistički podobne poezije; drugi je sâm Majstor, sa kojim se susreće u ludnici, koji ga je naveo da prizna da njegova poezija nema nikakvu vrijednost i da treba da se okane pisanja. Na kraju romana, Ivan je cijenjeni doktor nauka.
Junak iz naslova romana „Majstor i Margarita“ nema imena, a čovjek bez imena ne postoji. Građanski status ovog junaka je problematičan: njegova pozicija u društvu je srušena, a identitet uništen jer se nije uklapao u postojeći poredak.
Siromašni književnik nekako je došao do svote novca koja mu je omogućila da neko vrijeme živi bez brige o elementarnoj egzistenciji (moglo bi se zaključiti da izvjesne sile imaju udjela u tome, ta da je sve dio nekakvog plana, ali to nigdje nije eksplicirano). Ta okolnost je dobrodošla: umjetnik je koristi kako bi napisao roman o Pontiju Pilatu, u koji ulaže svu svoju energiju. Problem nastaje u momentu kad pokušava da izda svoj roman. Budući da se radnja „Majstora i Margarite“ odvija u komunističkoj totalitarnoj državi u kojoj se kažnjava čak i misao o kakvoj religioznoj temi, Majstora kritičari uništavaju i on završava u ludnici.
Ljubav Majstora i Margarite je najjednostavnija, ali i najuzvišenija tema ovog romana. Ljubav između istinski srodnih dušâ ne poznaje prepreke. Margarita ostaje odana Majstoru nakon nesreće koja ga je snašla, premda ne zna što se zapravo s njim desilo ni da li je još uvijek živ. Spremna je na sve kako bi ga vratila, čak i na to da postane vještica. Pokazuje ogromnu hrabrost, uzvišenost i snagu duha. Nakon svega, Majstor i Margarita, kao nagradu za aktivnu ljubav, dobijaju zajedničku vječnost u spokoju.
Dvije ideje iz Majstorovog romana o Pilatu su naročito opasne: apologija Hrista (na početku „Majstora i Margarite“ vidimo da je glavni zadatak pisacâ da dokažu da Isus Hrist nikada nije ni postojao) i ono što kritičari nazivaju „pilatovštinom“. Evo o čemu se zapravo radi.
Roman Majstora iz Bulgakovljevog romana bavi se biblijskom i istorijskom temom osude i razapinjanja Isusa Hrista i ulogom koju je u tome imao Pontije Pilat, tadašnji prokurator Judeje. Glavni junak je upravo Pilat, a glavna tema njegov unutarnji konflikt.
Pontije Pilat bio je najviši predstavnik rimske vlasti u Judeji. Njegova riječ bila je posljednja kada su se donosile važne odluke, a nijedno pogubljenje nije izvršavano bez njegovog formalnog odobrenja. Pilat je mogao spasiti Ješuu Ha-Nocrija (Isusa Hrista), ali to nije učinio zbog jednostavnog principa – administracija Rimskog carstva izbjegavala je da se miješa u unutarnje i vjerske razmirice na pokorenim teritorijama, kako bi se izbjegao bezrazložan gnjev stanovništva. Pilat je, prema Bulgakovljevoj verziji, želio da spase Isusa, čak je na suptilan način pokušao da utiče na odluku jevrejskih vlasti, kojima je, međutim, bilo veoma stalo da uklone mesiju za kojim bi pošle mase.
Pilatu je teško palo pogubljenje Ha-Nocrija; osjećao se loše zbog svog udjela u tome. Griža savjesti jednog predstavnika vlasti koji je samo postupao onako kako se od njega očekivalo nije naivna stvar: ista predstavlja osnov za duboko preispitivanje principâ na kojima ta vlast počiva. To je ta opasna ideja koja je dovela do propasti Majstora, a umalo i samog Bulgakova, čije djelo takođe nije bilo prihvaćeno, a prva verzija romana bila je cenzurirana.
Apologija Hrista u romanu „Majstor i Margarita“, tačnije unutar romana o Pilatu, vezana je za pitanja o ljudskoj prirodi i oslanja se na ideju i priču već poznatu u ruskoj i svjetskoj književnosti. Radi se o još jednoj umetnutoj priči – junak romana „Braća Karamazovi“ Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, Ivan Karamazov, zamislio je poemu pod imenom „Veliki Inkvizitor“.
Kod Dostojevskog, Hrist dolazi da posjeti katoličku Sevilju u doba najžešće tiranije španske Inkvizicije (paralela: kod Bulgakova Satana posjećuje ateističku Moskvu). Mase prepoznaju mesiju, polaze za njim, a zatim ga se, pod uticajem vlasti, iznova odriču i on biva pogubljen po drugi put.
Razlog za oba pogubljenja leži u tome što je- prema mišljenju koje možemo naći u djelima Dostojevskog i Bulgakova- Isus Hrist vjerovao u ljude više nego što su oni vjerovali u njega, što je idealizovao ljudski rod i time mu postavio previsoke zahtjeve: da bude u stanju da se odrekne svega zarad slobode. Problem je u tome što ljudima sloboda, kao i odgovornost koju ona nosi, predstavlja u stvari ogroman teret. Ljudi više vole da im neko postavi pravila po kojima treba da žive, pa da budu nagrađeni za poslušnost. Njima dominiraju sitni interesi, pohlepni su, poročni i slabi. Bulgakov u romanu „Majstor i Margarita“ stavlja akcenat na kosmički potencijal tih klicâ zla koje se nalaze u običnim ljudima, koje Ješua/Isus, uprkos svemu, i dalje zove „dobrim ljudima“.
Rezimirajući, mogli bismo reći: zlo je ipak u čovjeku: đavo tu nije ništa kriv.
“Zlo proljeće“ Mihaila Lalića roman je o umornom intelektualcu revolucionaru koji se u danima sloma Kraljevine Jugoslavije u Aprilskom ratu 1941. godine vraća iz bombardovanog Beograda u svoj vrletni zavičaj. Jedna lijepa mladićka ljubav, koja je našla tragičan završetak u ruševinama razorenog Beograda, poslužila je piscu kao osnova za slike duševnih nemirâ glavnog junaka u romanu – Lada Tajovića. “Zlo proljeće” je roman sjećanjâ, uspomenâ i zrelog lirskog diskursa; to je roman kojim Lalić najavljuje svoje najbolje romane- “Lelejsku goru” i “Hajku”.
“Bašta sljezove boje” Branka Ćopića zbirka je kratkih pripovijedakâ. Podijeljena je na dva ciklusa. Prvi ciklus- pod nazivom „Jutra plavog sljeza“- sastoji se iz trinaest pričâ u kojima se pripovijeda o vremenu neposredno poslije Prvog svjetskog rata. Sve pripovijetke u ovom ciklusu, sem posljednje, oblikovane su autobiografski. Drugi ciklus je “Dani crvenog sljeza”; on se sastoji od dvadeset jedne priče. Bez ikakvog pretjerivanja mogu ustvrditi sljedeće: onaj/ona koji/koja želi da od svog djeteta napravi, u antropološko-metafizičkom smislu, kvalitetno biće- biće satkano od najfinije duševne supstance- obavezno treba da mu/joj dâ da pročita “Baštu sljezove boje”, pogotovo prvi ciklus: “Jutra plavog sljeza”. Jer, riječ je o djelu iskonske, autentične, neprolazne i nezaboravne lirske ljepote.
Na kraju ovog (kratkog) prikaza da obavijestim naše čitateljke i čitaoce da smo obezbijedili po dva primjerka “Majstora i Margarite” i “Bašte sljezove boje”. S poštovanjem, glavni urednik JU Gradska biblioteka Tivat Miomir Abović.
