Da bismo mogli pisati, treba nam, osim olovke ili pera, još i papir (ili hartija), a kad pišemo perom, moramo imati i mastilo (tintu ili “crnilo”). O tinti ovdje neće biti riječi. To je tuđa riječ – riječ njemačkog porijekla. A strane riječi treba izbjegavati kad god je moguće, tj. kad umjesto strane, tuđe riječi možemo upotrebiti svoju. U tome, doduše, nećemo uvijek uspjeti. Jer ima tuđih riječi koje se ne mogu supstituisati našima. Eto, na samom početku ove priče upotrijebili smo dvije takve riječi. To su papir i hartija, Obje su stranog, grčkog porijekla, a ipak ih moramo upotrebljavati. Za tuđu riječ tinta, međutim, imamo svoju – mastilo. Zato će ovdje biti govora samo o mastilu i pomalo, uzgred, o crnilu. Mastilo je, kako znamo, tečnost kojom se pune pera i pomoću koje se piše ili crta. Nekad, dok još nisu bila izumljena naliv-pera, dok se još pisalo pravim guščijim perima, perima od trske ili metalnim “percima” (koja su se stavljala u dršku ili “stilo”), mastilo je moralo stalno biti pri ruci onome ko piše. Zato su postojale mastionice – posudice (bočice) za mastilo, u koje su se umakala pera. Na svim stolovima u kancelarijama i na svim katedrama u školama stajale su mastionice. Čak i u školskim klupama postojala su udubljenja za stavljanje bočicâ s mastilom. A kako je nastala riječ mastilo? U vrijeme dok je još bilo veoma malo pismenih ljudi, mastilom se u narodu nazivala tečnost pomoću koje se bojadisalo sukno. Riječ mast značila je tada isto što i boja, a mastionica je bila zgrada u kojoj se mastilo tj. bojadisalo platno. I danas se u nekim našim krajevima tako govori. Tako se, na primjer, za crnoputog, crnpurastog ili crnomanjastog čovjeka kaže da je crne masti, a za prevrtljivca, prevaranta da je – premazan svim mastima, tj. bojama, Bilo je pokušajâ da se riječ mastilo zamijeni leksemom crnilo, ali taj pokušaj nije uspio, jer mastilo može biti i plave i crvene boje. Srednjovjekovni kaluđeri, pisari i prepisivači, pisali su po pergamentu u raznim bojama. Naročito su bila lijepa i raznobojna početna slova, tzv. inicijali. Na taj način je, eto, mastilo (“boja”) dobilo značenje koje danas jedino ima: obojena tečnost kojom se piše.
LITERATURA:
- Milan Šipka – Priče o rečima, Prometej, Novi Sad 2007.
