Kad neko, u najboljoj namjeri, svojom uslugom nanese nekome štetu, a ponekad i veliko zlo, kaže se obično da mu je učinio – medvjeđu uslugu. Medvjeđa usluga je, dakle, nevješta, nespretna, trapava usluga; ona, usprkos dobrim namjerama, ne donosi ništa dobro. Zašto se takva usluga vezuje baš za medvjeda, a ne za neku drugu zvijer? Odgovor na to pitanje može se lako nazrijeti. Medvjed je krupan, nezgrapan i trapav stvor, i od njega se može svašta očekivati, pa i nespretna usluga. Ima, međutim, na svijetu još nezgrapnih, trapavih i nespretnih životinjâ, čak i trapavijih od medvjeda, kao što je, na primjer, slon, a ipak se ne kaže slonovska usluga ili slično. Govori se samo, kad je neko grub, kad nema smisla za fine stvari, pa ruši sve oko sebe, da se ponaša kao slon u staklarskoj radnji. Slon, dakle, i pored svoje nezgrapnosti, nema veze s nespretnom uslugom. Takva se usluga vezuje samo za medvjeda. Razlog može biti i to što ovaj truntavi stanovnik naših šuma slovi kao priglupa dobričina, mada u stvarnosti nije baš tako. No, bilo kako bilo, kada se spoje njegova dobrota i glupost, na jednoj, i trapavost na drugoj strani, ispadne – medvjeđa usluga. Priča o medvjeđoj usluzi postoji, vjerovatno, od davninâ, jer je ta zvijer bila poznata našim precima, starim Slavenima. Ali prvi je tu priču zabilježio i u svojim basnama u stihove pretočio glasoviti ruski basnopisac Ivan Andrejevič Krilov (1768.-1844.). Među njegovim djelima ima jedna basna pod naslovom “Pustinjak i medvjed”. Napisana je 1808. godine, a kasnije je prevedena i na naš jezik. U toj se basni govori o jednom čovjeku koji je živio sâm, bez igdje ikoga – “daleko od grada, u šipražju gustom”, kako piše u jednom našem prevodu (Gustava Krkleca i Dobriše Cesarića). Nije mu bilo lako, jer “život je težak, kad u kraju pustom i samoći gluhoj nigdje nemaš nikog”. Jednoga dana usamljeni čovjek sretne medvjeda i sprijatelji se s njim. Živjeli su oni tako zajedno, družili se i postali nerazdvojni: “Pustinjak je s Medom, Medo s Pustinjakom, na koraku svakom”. Prolazilo je vrijeme, došlo je i žarko ljeto, nastale su velike vrućine, te Pustinjak, umoran od dugog hoda, poželi da se malo odmori u hladu. “Legni malo, brate, ja ću pazit na te” – reče mu Medvjed, i Pustinjak se pruži u hladovini i čvrsto zaspa. Ali, ne lezi vraže! Jedna dosadna muha poče oblijetati oko njegove glave i remetiti mu san. Medo nikako nije mogao da je otjera šapom: sad sleti na nos, sad na obraz, sad opet na čelo. Njega to razljuti, pa uzme jedan veliki kamen i, upravo kad je dosadna zunzara pala na Pustinjakovo čelo, svom snagom udari po njoj. Tako, u želji da odbrani prijatelja, da mu pomogne, ubije i njega i muhu. Budući da svaka basna ima svoju pouku, tako je ima i ova Krilovljeva. Izrazio ju je sâm pisac sljedećim stihovima: “Usluge su mile, pa makar bile male, Al’ vrijednost njihovu ne zna cijenit svako. No ništa nema gore od uslužne budale, I biti drug budali – to zbilja nije lako”. Iz Krilovljeve basne izraz medvjeđa usluga prenesen je u običan govor pa se danas često upotrebljava i u našem jeziku. Sad znamo i što taj izraz znači i kako je nastao. Ali, trebalo bi dobro zapamtiti i Krilovljevu pouku (“naravoučenije”) i kloniti se prijatelja koji nam prave usluge od kojih možemo imati samo štete, makar i sa zadrškom.
LITERATURA:
- Milan Šipka- “Zašto se kaže?”, Prometej, Novi Sad 2013.
