U rubrici Knjiga Sedmice ovog ponedjeljka preporučujemo knjigu velikog i nezaboravnog splitskog novinara i književnika Miljenka Smoja “Dnevnik jednog penzionera” (Marjan tisak, Split 2004.).
“Još ka dite ja san živija s bunton moga Veloga Varoša, kojega su zvali i Mala Moskva. Volija san demonštracjune, dizanje barikadi prid našin kaletan, a nas dicu bi radnici zadužili da porazbijemo sve žarulje javne rasvjete. Volija san štrajkove, kazane za štrajkaše. Prvi maja sa crvenin bandiran i crvenin garofulima, kad bi se i radnici i težaci svečano obukli i priteći šetali po Rivi i Pjaci. Bilo je i zabranjeni prvomajski proslava, kad bi izašla i vojska na ulice i postavljala mitraljeze na “zgodna” mista. Nisan moga vidit policjote, žandare, soldate, livorvere, pendreke, bajunete na pušku. Odbija me, smrdija mi je i danas mi smrdi ti vonj sile, kože, cokul, čizama, škripa soldatskoga hoda, smrad oružja…
Pazi, ja san novinar i humorista, po i po, i kad mogu zajebat sebe, oli Nju, ča često činin, jasno je da neću oprostit ni kralju, ni caru. I triba znat da je humoru sve podložno, ništa nije izuzetak, ni nacije, ni bandire, ni himne, stranke i ideologije, vire, ni sam dragi Bog. Kad ne bi bilo tako, ne bi se moglo pisat. Zamislite, ne moš taknit viru jer vriđaš vjerske osjećaje, ne moš taknit himnu, bandiru, naciju – vriđaš patriotske osjećaje, ne moš taknit niti jedan ceh, jer vriđaš mesare, glumce, suce…
Ja se držin toga da nema nedodirljivosti, ali mislin da je moj humor blag, ironičan. Bidnome, jadnome, glupome, sitnome čoviku koji se koprca po ovoj baloti zemaljskoj sve ću oprostit. Osim krvološtva. A vlast, vlast zajebajen. Svaku.
Nije mi draga nikakva vlast, sama po sebi. Ona je gruba, surova, šalje grube befele, zapovida, priti, moraš to i to, tu i tu, moraš u soldate, pucat, ubijat. Isprid vlasti moran se ispovidat, ko san, ča san, ko mi je bija otac, mater, dida, oklen san, kad san rođen, koje vire, koje nacionalnosti… Teško je čoviku to izdržat, a kamoli volit”. “Dnevnik jednog penzionera”
“Nima na svitu ozbiljnijega svita od kondukteri po feratan. Čak i kad bazdidu po vinu i luku, kad se jedva na noge držidu, i onda su puni dostojanstva i autoriteta. Nije me straj milicije, ali u feratu uvik me straj od konduktera. Ovaj koji se pojavija na vrata bija je mlad, u brčiće, ali tako ozbiljan, tako služben, tako strog i neprikosnoven da mu ni jedan narednik, ni jedan žandar austrijski ni jugoslavenski nije bija ni do pete”. “Dnevnik jednog penzionera”
“Ja jeman i svoju definiciju čovika:
ČOVIK JE JEDINA BEŠTIJA KOJA PIŠE.
Nije istina da je čovik jedina beštija koja misli. I druge beštije mislidu, a one najpametnije (dupini, pasi i šimje) jemadu svoju logiku mišljenja, donosidu i zaključke, jemaju asocijaije. Beštije se mogu smijat, mogu plakat, moredu se bavit umjetnošću. Ko piva boje od slavuje?
Beštije moredu i balat. Vidija san od njih prave balete. Moredu i glumit ka Hudožestveni teatar. Moredu se bavit arhitekturom i likovnim umjetnostima. Ča je gnjizdo nego skulptura, a čele i mravi su arhitekti, građevinari, urbanisti. Ali samo čovik piše”. “Dnevnik jednog penzionera”
Miljenko Smoje (1923.-1995.), poznat je prije svega kao pisac “Veloga mista” i “Kronike o malom mistu”, djelâ po kojima su snimljene slavne TV serije. On je klasik čakavske, odnosno satiričke proze koja se tematski ponajprije veže za Dalmaciju u vremenu neposredno prije i poslije Drugoga svjetskog rata. Kao pasionirani novinar i književni stvaralac, nije želio prestati sa pisanjem čak ni kad je otišao u penziju 1979. godine, pa nas je tada počastio ovom knjigom –“Dnevnik jednog penzionera”. Kako i sâm naziv knjige govori, riječ je o dnevniku koji je Smoje pisao tokom svoje penzije u razdoblju od godinu dana, počevši od prvog dana kad je postao penzioner. Prvo izdanje ove knjige izašlo je davne 1981. godine, a naša Biblioteka raspolaže reprintom iz 2004. godine.
Već ovih nekoliko citatâ iz Smojine knjige koje smo naveli u ovom kratkom prikazu svjedoče o tome da je riječ o iznimno duhovitoj i simpatičnoj prozi – načinu tekstualnog tkanja imanentnog Miljenku Smoji. Istovremeno je, međutim, riječ i o prozi koja nepokolebljivo i hrabro dekonstruiše forme moći i koja je (satirički) uperena protiv svakog oblika sile i dehumanizacije. Ko voli neponovljivi stil Miljenka Smoja, doći će u Gradsku biblioteku Tivat, posuditi ovu knjigu i s guštom je pročitati. S poštovanjem, glavni urednik JU Gradska biblioteka Tivat Miomir Abović
