U ovosubotnjem Leksičkom Vremeplovu JU Gradska biblioteka Tivat donosimo objašnjenje etimologije nove dvije riječi: jedne iz opšteg leksikona B/CG/H/S jezika i jednog bokeljskog lokalizma. Ove subote to su riječi mònah i škâmp.
Leksem mònah posuđen je preko latinskog monachus ‘svećenik’ iz grčkog μοναχός (monahόs) ‘pojedinačan, sâm, jedan’, što je, pak, izvedeno od grčkog μόνος ‘sâm’.
Škâmp (u opštem leksikonu B/CG/H/S jezika “vrsta veoma traženog morskog raka”, lat. Nephtrops norvegicus) je naziv koji nije narodnog postanja. Ovaj rak, naime, živi samo na pjeskovitom dnu, rezultat je isključivo dubinskog lova, pa i to govori u prilog neautohtonosti ovog termina. Zbog posebnih okolnosti u denominacijskom postupku škâmp među našim morskim zoonimima zauzima posebno mjesto. Dok su ostali nazivi za ekonomski važne vrste vrlo rano preuzeti u neš jezični sistem ili su pak nastali na našim obalama, za tzv. norveškog raka postoji uglavnom jedan, i to relativno kasno preuzeti i kasno potvrđeni naziv. Uprkos njegovoj važnosti u ribarskoj privredi, škâmp se smatra stranim elementom, a – budući da ga nema u starijim izvorima – Rječnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti uopšte ne bilježi ovaj leksem. Uzrok tome treba tražiti u činjenici da je ovaj rak stanovnik većih dubinâ i da sve do prošlog stoljeća nije bio objekat tradicionalnog načina lova. To se vrlo dobro vidi iz naziva za škampa hrvatskog zoologa Špira Brusine, koji ga je svojevremeno nazvao “jastogom iz dubinâ”. Tek pojavom kočâ počinje sistemsko izlovljavanje škampâ, a trgovačka i ugostiteljska praksa raširile su tuđicu škâmp: naziv koji danas nema konkurencije. Kad je u pitanju porijeklo leksema škâmp, nema nikakve sumnje da je taj oblik preuzet iz venecijanskog scampo. No, postavlja se sljedeće pitanje: odakle to scampo u venecijanskom dijalektu italijanskog jezika? Ishodište venecijanskog scampo je u grčkom κάμπη (kámpē) “gusjenica”, tj. doslovno “kriva, iskrivljena, zavinuta (životinja)”, koje je i danas živo u novogrčkom κάμπια ‘gusjenica’. Ovaj stav može se potkrijepiti i semantičkim argumentima. Naime, grčki pisci, a posebno Aristotel, na više mjestâ označavaju te rakove pomoću obilježja ‘zavinut, kriv’ naglašavajući da su svojim prednjim dijelom (cefalotoraksom) nalik na raka zvanog κάραβος. Ovo nam dopušta da zaključimo da je sema ‘kriv’, ‘zavinut’ mogla biti izražena u nazivima za rakove zavinutog zatka. Početno s- u venecijanskom scampo javilo se, pak, kao pojačajni, intenzifikatorski glasovni element.
Sa objašnjenjem etimologije neke nove dvije riječi- jedne iz opšteg leksikona B/CG/H/S jezika i jednog bokeljskog lokalizma- vidimo se iduće subote.
LITERATURA:
- Ranko Matasović, Tijmen Pronk, Dubravka Ivšić, Dunja Brozović Rončević- Etimološki rječnik hrvatskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2016.
- Vojmir Vinja, Jadranske etimologije: Jadranske dopune Skokovu etimologijskom rječniku, vol. III, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb 2004.
