Slavenska riječ bog naslijeđena iz indoevropskog prajezika, ali ne u značenju Vrhovnog Bića, nego u značenju ‘udio, sreća, blagostanje’, koje se još osjeća u izvedenicama bogat, u-bog, gdje je u- negacija, nebog ‘lišen udjela, bogatstva, sreće; siromašan, nesrećan’. Razvitak značenja u ‘bog’ sreće se opet samo na staroiranskom području, gde je riječ baga– ‘davalac, udjelitelj’ postala naziv za boga uopšte; taj značenjski pomak odigrao se u sklopu jedne religijske reforme koja je stari indoevropski naziv za (nebesko) božanstvo (daēva, koji odgovara staroindijskom devá-, latinskom deus itd., degradirala u oznaku za demona; i slavensko дивъ doživelo je istu degradaciju. Možemo, dakle, u jednom važnom mitološko-religijskom segmentu, govoriti o zajedničkoj slavensko-iranskoj inovaciji, za koju je impuls došao sa iranske strane. Dodajmo da je pojam svetosti označen slavenskom riječju svḛt koja postoji još samo u baltskom i iranskom, a možda i u germanskom, ali u njemu kao pozajmica sa istoka.
U indoevropskim jezicima “bog” se označava i kao “gospodar”; drugim riječima, termin kojim se označava društvena nadređenost biva prenijet u ontološku sferu – da se označi nadmoć bogovâ nad ljudima. Praindoevropska riječ za “gospodara”, *potis, prisutna je i u drugom dijelu slavenske riječi u istom značenju: гос-подь. Naša sintagma Gospod Bog je hrišćanskog, u krajnjoj liniji židovskog porijekla, ali postoje osnove za pretpostavku da su još paganski Slaveni svoga vrhovnog boga, o kojem piše Prokopije, označavali riječju господь, koju vizantijski pisac prevodi na grčki sa kýrios. Sâmo господь je složenica, gdje je prvi dio riječ гость; ona postoji još i u latinskom jeziku, kao hospes, gdјe je prednji član lat. hostis. Znači da bi господь izvorno bio ‘gospodar nad gostima’, što se slaže sa značenjem latinskoga hospes ‘domaćin’; međutim, prosta riječ hostis u latinskom ne znači ‘gost’, nego ‘neprijatelj’. Istu dvoznačnost, bolje rečeno ambivalenciju, pokazuju i neki drugi stari indoevropski termini, kao npr. grčki xénos ‘gost, stranac’, staroindijski ari– ‘gost, stranac, neprijatelj’. Ova posljednja riječ utoliko je zanimljivija, što se od nje izvodi ārya– u značenju ‘gospodin, gospodar’ – slično kao što je slavensko господь etimološki ‘gospodar nad gostima’ – a dalja izvedenica odatle arya– „Arijci” postala je zajedničko samonazvanje starih Indoiranacâ (na koje se svodi i današnji naziv države Iran). Protivurječnost u toj praindoevropskoj predstavi o „drugome”, shvaćenom čas kao prijatelj koji se prima u goste i kome se ide u goste, a čas kao tuđin i neprijatelj, samo je prividna. Da je tako, najbolji dokaz pruža jedan tekst koji se odnosi upravo na stare, paganske Slavene, iz pera vizantijskog cara Mavrikija s kraja šestog stoljeća AD. Opisujući običaje Sklavinâ i Antâ, on kaže da oni svoje ratne zarobqenike drže kod sebe određeno vrijeme, a onda im daju slobodu da odluče hoće li platiti otkup i vratiti se u svoj zavičaj, ili će ostati da žive sa njima kao punopravni saplemenici i prijatelji. Prema tome je i slavensko, latinsko i germansko *ghostis, grčko xenos, indoiransko ari– bio naprosto neutralno shvaćeni „stranac”: osoba izvan uže zajednice određene krvnim srodstvom, sa otvorenom mogućnošću da bude ili neprijatelj, ili prijatelj. Bio je to, naprosto, pravni status svakoga ko napusti okrilje svog plemena ili naroda i nađe se, svojevoljno ili prisilno, u tuđini – kao putnik, trgovac, ratnik na pohodu, zarobljenik ili talac.
LITERATURA:
- Aleksandar Loma- Stara slovenska religija; jedan lični pogled iz komparativnog ugla, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, knjiga 53., sveska 1-3, Novi Sad 2005.
