Nikad ne reci nikad (drugi dio)

Članak koji je pred vama ovdašnjim je jezičnim uzusima (blago) prilagođen drugi dio rada dr Barbare Kovačević “Nikad ne reci nikad”. Nadamo se da će vam biti na intelektualno zadovoljstvo i od spoznajne koristi.

Ni petkom ni svetkom

U frazeološkom fondu hrvatskog jezika nalazimo samo jedan frazem koji je motivisan postojećim blagdanom svetoga Jurja, koji se obilježava 23. aprila – dobiti što na Jurjevo u značenju ‘nikad ne dobiti nešto’, koji je zabilježen u Matešićevom Frazeološkom rječniku. Njegova motivacija postaje nam jasnija ako ga stavimo u širi kontekst. U srpskom jeziku postoji frazem на свето Јурјевo u značenju ‘nikad’. Dragana Mršević-Radović donosi objašnjenje prema kojem se Đurđevdan u srpskom narodu smatrao početkom godine (tj. prirodnog ciklusa) i tada su se rješavali imovinski odnosi i izvršavale porezne obaveze. Kad se 1. januar počeo u narodu percipirati kao prvi dan u godini, postalo je izvjesno da se na Đurđevdan “više ništa ne može dobiti”. Uz Đurđevdan se povezuje i srpski frazem на Ђурин петак, koji upućuje na staro pravilo u okviru Srpske pravoslavne crkve prema kojem se Đurđevdan pomiče ako se dogodi da padne na Veliki petak i ne postoji mogućnost da se te dvije svetkovine obilježavaju na isti dan. Međutim, na širem južnoslavenskom prostoru nalazimo i frazeme koji su motivisani postojećim blagdanima, ali i razdobljima u kalendarskoj godini. Tako u srpskom, makedonskom i bugarskom jeziku postoje frazemi motivisani kukovim ljetom ili kukovdanom (srpski: куков (кукуљев) дан, на куково лето, о кукову лету, на куков дан; bugarski: на куково лято, на куковден, кога дойде куковден; makedonski: куков ден, на куковден, на куково лето). Kukovo ljeto povezuje se s nazivima za vrlo siromašno razdoblje, tj. razdoblje slabe ljetine. Takva godina slabog uroda u narodu se naziva gladnom godinom, a sinonimni su nazivi makarova godina i bobova godina. Ti nazivi mogu se povezati s imenima paganskih bogovâ (Makar, Bob i Kuk) koje su slavili Slaveni, ali i Rimljani. Frazeme adinatonske podloge motivisane nemogućnošću da različiti postojeći blagdani padnu na isti dan, npr. Uskrs i Duhovi, nalazimo u njemačkom (wenn Ostern und Pfingsten auf einen Tag fallen) i holandskom (wanneer Pasen en Pinksteren op één dag vallen), dok je u italijanskom jeziku frazemom quando Pasqua viene a maggio izražena nemogućnost da blagdan (Uskrs) bude izmješten u nepripadajući mjesec (naravno, riječ je o zapadnom hrišćanstvu). U frazeme koji su motivisani danima u sedmici, tj. koji za svoje sastavnice imaju dane u sedmici, možemo ubrojiti hrvatski frazem ni petkom ni svetkom / ni petkon ni svecom u značenju ‘nikad’, koji je zabilježen u dijalekatskim frazeološkim rječnicima. Njemu antoniman frazem petkom i svetkom ili svetkom i petkom ‘svaki dan, uvijek, neprestano, bez prestanka (odmora)’ nadišao je dijalekatsku upotrebu i zabilježen je u Hrvatskom frazeološkom rječniku. Posebno mjesto u frazeologijama evropskih jezikâ zauzima četvrtak i motiv njegovog ponavljanja, što pridonosi razvijanju priloškog frazemskog značenja ‘nikad’. Tako se u danskom jeziku spominje dvostruko, u italijanskom jeziku trostruko, a u francuskom jeziku četvorostruko ponavljanje istog dana u sedmici (dansko når der er to torsdage i en uge, italijansko nella settimana dei tre giovedì, francusko dans la semaine des quatre jeudis). Pretpostavka je da je francuski frazem motivisan činjenicom da se u određenome razdoblju u istoriji francuskog školstva nastava nije održavala četvrtkom. Možemo samo pretpostaviti kako bi se danas đaci veselili da u radnoj sedmici ima nekoliko neradnih danâ. U ruskom jeziku četvrtak se pominje u frazemu после дождичка в четверг (doslovno: ‘nakon kiše u četvrtak’) takođe sa značenjem ‘nikad’. Očigledno je četvrti dan u sedmici bio posebno važan, što se vidi iz njegovog naziva u evropskim jezicima. Kod Rimljanâ se smatrao Zevsovim, odnosno Jupiterovim danom (latinsko Jovis dies, francusko jeudi, italijansko giovedì), germanski narodi posvetili su ga bogu Donaru (nordijski Thor), iz čega izvode svoje nazive (njemačko Donnerstag, englesko Thursday, švedsko torsdag, holandsko donderdag), a slavenski Perunu (što se vidi iz naziva perendan kod Polapskih Slavenâ). Prema narodnim vjerovanjima, četvrtak je bio jedan od sretnih danâ na koji su se sklapale pogodbe i održavale svadbe i na koji su počinjali poljodjelski radovi, tj. proljetno oranje. Takođe, u srednjem vijeku četvrtkom su se održavali i sedmični sajmovi. Međutim, u engleskom jeziku zabilježen je frazem sa sastavnicom nedjelja – not in a month of Sundays i njegova kasnija varijanta not in a week of Sundays – koji i danas izaziva polemiku oko motivacije. Iako nema spora oko frazemskog značenja i autorstva frazema (koje se pripisuje Hamiltonu Mariju), ostaje upitno je li riječ o broju nedjeljâ ili o mjesecu/sedmici u kojem je svaki dan nedjelja. Frazemi koji objedinjuju vremenske i zoonimne sastavnice frazemi su u mjesecu limburgu ‘kad se majmuni šišaju’ i na prvi livoga ‘kad se budu majmuni šišat i kokoši pišat’ (koji je zabilježen u novoštokavskim ikavskim govorima) i u njihovoj semantičkoj pozadini je slika majmuna koji se šišaju. Njihovu motivaciju možemo objasniti poređenjem sa srpskim frazemom о шкрипову дне, koji doduše ne sadržava zoonimnu sastavnicu, ali se u dubinskoj strukturi može povezati sa životinjama. Taj frazem odnosi se na dan kad se u godini prvi put strižu (šišaju) ovce, a onomatopejska sastavnica шкрипов oponaša zvuk makaza. Motiv striženja životinja, koji se obično povezuje s ovcama, u apsurdnim je kombinacijama povezan i s drugim životinjama, pa se tako u makedonskim frazemima osim majmunâ strižu pijetlovi i svinje, dok je u bugarskom jeziku striženje prisutno u frazemu koji ne sadržava zoonim – кога стрижат яйцата (doslovno: ‘kad strižu jaja’). Na kraju, iako u hrvatskom frazeološkom korpusu ne nalazimo odgovarajuće istovrijednice, u adinatonskim frazemima na širem južnoslavenskom prostoru pronalazimo i one koji su dio somatske frazeologije. Tako se u makedonskoj i bugarskoj frazeologiji izdvajaju frazemi koji su motivisani nerealnim pokretima ljudskog tijela, tj. slikom čovjeka koji određene djelove svojega tijela ne može vidjeti (npr. leđa, potiljak, vrat), kao i one koji su motivisani nerealnom mogućnošću rasta dlaka (npr. na licu ćosava muškarca, na dlanovima ili petama). U frazeologijama navedenih jezikâ pronalazimo i adinatonske frazeme motivisane nerealnim religijskim motivima ili simbolima, npr. u bugarskom кога се върнат евреите от божи гроб (doslovno: ‘kad se Židovi vrate s Božjega groba’) i кога дойдат евреите от хаджилък (doslovno: ‘kad Židovi dođu iz hadžiluka’). U makedonskom jeziku nalazimo i sliku Božjega silaska na Zemlju – кога ќе заоди Господ по земјата (doslovno: ‘kad Gospodin prohoda zemljom’). U b/c/h/s frazeologiji zabilježen je frazem iste pozadinske slike, ali bitno drukčijeg značenja: kad (dok) je Bog po zemlji hodao ‘u dobra stara vremena, vrlo davno’. U okviru religijske motivacije možemo posmatrati i frazeme zasnovane na slici nemoguće misije zaleđivanja Pakla, koje nalazimo u engleskom (when hell freezes over), danskom (når helvede fryser til is), finskom (kun helvetti jäätyy) i njemačkom (wenn die Hölle zufriert). Malu, ali svakako zanimljivu skupinu frazemâ zasnovanih na adinatonu čine i oni frazemi u kojima se izmještaju svakodnevna zbivanja u prirodi, npr. izlazak Sunca ili tok rijeke. U kineskom, grčkom i hindskom jeziku zabilježen je frazem koji u doslovnome prijevodu glasi kad Sunce iziđe na zapadu, a u hrvatskom jeziku zabilježen je frazem kad Sava poteče uzvodno. Izražavanje mogućnosti, odnosno nemogućnosti zauzima posebno mjesto u političkoj komunikaciji. Efektnošću adinatona kao retoričke figure koristili su se, npr., u prelomnim trenucima hrvatske istorije i hrvatski političari različitih ideologijâ. Tako neke političare povezuje isti na adinatonu zasnovan frazem nacionalnog karaktera u kojem je nemogućnost iskazana suprotnim tokom rijeke Save – kad Sava poteče uzvodno. Prvi političar je krajem Drugog svjetskog rata 1945. godine zapisao rečenicu: “Prije će Sava poteći uzvodno negoli će boljševizam doći u Hrvatsku”. Drugi političar je nakon hrvatskog proljeća 1971. u jednome svojem govoru zaključio: “Sada smo vidjeli da se u jednoj republici tako rekuć kao kula od karatâ srušilo sve ono o čemu su sanjali oni koji su od Matice hrvatske stvarali nekakvu partiju. Oni su već propovijedali da će jednog dana ići u Ujedinjene nacije, da će, malo-pomalo, i armiju u Hrvatskoj uzeti u svoje ruke. E, baš će oni, dugo počekati da to uzmu. Ja mislim da će se prije Sava okrenuti natrag i poteći prema Triglavu”. A treći je, prema nekim izvorima, 1989. godine rekao: “Prije će Sava poteći uzvodno nego će se Hrvatska naoružati”. Iako za izražavanje krajnje nemogućnosti upotrebljavaju isti frazem ili neku njegovu modifikaciju, smisao njihovih porukâ bitno se razlikuje s obzirom na njihova uvjerenja. Međutim, kako se heraklitovski sve mijenja i sve teče, istorija je uskoro vrlo brzo demantovala sve njihove izjave. Jedino Sava i dalje teče kako je uvijek i tekla – svojim tokom od izvora prema ušću.