O dinjama i lubenicama iliti kako obrati bostan

Članak koji je pred vama ovdašnjim je jezičnim uzusima (blago) prilagođen rad dr Dubravke Ivšić-Majić i dr Perine Vukše-Nahod “O dinjama i lubenicama iliti kako obrati bostan”. Nadamo se da će vam biti na intelektualno zadovoljstvo i od spoznajne koristi

Dinja i lubenica jednogodišnje su povrtne biljke iz porodice Cucurbitaceae. Često se raspravlja o tome je li riječ o voću ili povrću, a takođe i o tome koji plod koji od tih nazivâ označava. U standardnim jezicima nastalim iz nekadašnjeg srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog nazivom dinja označava se plod žutonarančaste, a nazivom lubenica plod crvene boje, ali u mnogim b/c/h/s govorima značenje tih naziva drugačije je od značenja koje imaju u standardnom jeziku. Etimološki izvor b/c/h/s riječi za dinju je grčka riječ za dunju, grč. κυδώνια (μᾶλα) [kydṓnia (mȃla)]. Doslovno značenje grčke riječi je ‘kidonska (tj. kritska) jabuka’. Prema geografskom porijeklu naziv su dobile i neke druge voćke, pa je tako marelica izvorno ‘jermenska šljiva’ (lat. Armeniacum), a breskva ‘persijsko voće’ (lat. Persica). Grčka riječ κυδώνια ‘dunja’, nesumnjivo uz posredništvo latinskog cydōnia ‘dunja’, dala je praslavensku riječ *(kъ)dynja, koja je dala riječi za ‘dinju’ u svim granama slavenskih jezikâ (uporedi slovenačko dínja, rusko ды́ня, češko dýně). Sličnost b/c/h/s riječi za dinju i dunju nije slučajna jer je grčko κυδώνια ishodište i b/c/h/s riječi dunja (starije gdunja). Različiti odrazi (dinja – dunja) upućuju na različita razdoblja preuzimanja riječi, a značenjska poveznica između dinje i dunje je žutonarančasta boja ploda. Naziv lubenica izveden je, pak, od praslavenske riječi *lubъ ‘kora’, a od iste praslavenske riječi izvedena je i riječ lubanja. Isti odnos naziva dinja ‘cucumis melo’ – lubenica ‘citrullus vulgaris’ kao u standardnom jeziku nalazi se, npr., u sjevernom dijelu Hrvatske, u kojem te kulture nisu tradicionalno uzgajane. U nekim kajkavskim govorima ovjerene su fonološke varijacije: dija (Brdovec, Sveti Đurđ), dina (Ivanić, Repušnica); lubenico (Bednja), ljubenica (u kajkavskim govorima Apatovca i Kupljenova, ali i u slavonskim štokavskim govorima Aljmaša, Šaptinovaca, Siča, Slavonskog Kobaša i Trnave). U primorskim i južnim govorima lubenicu gotovo nikad ne nazivaju lubenica, a dinju rijetko kad nazivaju dinja. Za lubenicu se, npr., u Vrbnju, Ložišćima, Lastovu i Visu kaže dinja, dok se u ostalim čakavskim i južnim štokavskim govorima čuju nazivi četrun i angurija. Za dinju se, pak, kaže pipun, cata, melon, bostan te baćir. Naziv četrun izvodi se od lat. citrus ‘agrum, limun’ (uporedi starije italijansko citrone ‘limun’). Proširen je u čakavskim govorima u srednjoj Dalmaciji: u Petrčanima, Primoštenu, Tkonu, Vrgadi, s varijantama centrun (Tribunj) te čitrun (Zlarin). U štokavskim govorima takođe se može čuti četrun (Ražanac) ili čatrun (Karin). Naziv angurija kojim se označava lubenica uglavnom se koristi u Istri i na sjevernom Jadranu, odnosno u govorima Pazina, Žminja, Labina, Kraljevice, Baške, Paga i dr. Potiče od vizantijskog grčkog ἀγγούριον [aggoúrion] ‘krastavac’, a u hrvatski jezik dospio je preko venecijanskog anguria ‘lubenica’. Varijantni oblici su ingurija u Nugli i lengura u Brestu. Ta grčka riječ posuđena je u slavenske jezike i u izvornom značenju ‘krastavac’ (uporedi rusko огурéц, poljsko ogurek). U hrvatskom jeziku njene odraze nalazimo još i u kajkavskim nazivima za krastavac: vugorek, ugorak, ogurek i sl. U govorima u kojima se lubenica naziva dinja, za dinju se upotrebljavaju drugi nazivi. Tako štokavci u Opuzenu, Babinom Polju, Račišću, Sućuraju, Dubrovniku, Cavtatu i čakavci u Kučištu, Lastovu i Lumbardi dinju nazivaju pipun. Riječ pipun takođe je grčkog porijekla i u b/c/h/s posuđena je preko romanskih odrazâ latinskog pepone-. Grčki izvor πέπων [pépōn] imao je doslovno značenje ‘od sunca skuvan, zreo’, a kao imenica upotrebljavao se za vrstu tikve ili dinje koja se jela tek kad je bila potpuno zrela (za razliku od krastavacâ koji su se jeli nezreli). U čakavskim govorima za dinju je uglavnom prevladao naziv melon, kao što je u Brestu, Kaldiru, Medveji itd., s varijantama melun u Medulinu, Novom Vinodolskom, Olibu, milun u Baški, Brusju, Ugljanu, meluon u Gračišću, Grdoselu, Lupoglavu, mlun u Grohotama. U Susku se, pak, kaže belun i belunić. Sve te riječi mogu se izvesti od grčkog μῆλον [mē̑lon] ‘jabuka; voćka, voće’, preko latinskog melone– ‘dinja’. U Imotskom dinju nazivaju i limunom, što se može objasniti metatezom m – l > l – m prema liku poput milun ili semantičkim razvojem sličnim kao u četrun prema citrus. Nešto rjeđi nazivi su cata (Banj, Trogir, Zlarin; Bitelić, Zaostrog), od venecijanskog zatta ‘dinja’ (izvorno ‘vrsta lađe’) te baćir iz turskog bākūre preko sjevernih italijanskih govorâ (uporedi furlansko baciro), kako je zabilježeno na Susku i Rabu. Na kraju, stigli smo i do turcizma bostan. Tako se u Vidu i Vrgorcu naziva dinja, a u zapadnohercegovačkim govorima lubenica. Izvorno značenje te riječi je ‘vrt’, te ‘vrt za dinje i lubenice’, odakle se razvilo i značenje ‘dinja’ i ‘lubenica’. Riječ bostan u turski jezik posuđena je iz persijskog būstān ‘vrt’, što je složenica s doslovnim značenjem ‘mirisno mjesto’. Turcizam bostan govornicima b/c/h/s jezika najpoznatiji je iz frazema obrati bostan ‘loše proći, nastradati, propasti’. Značenje tog frazema jasnije je ako se zna da je izvorno glasio obrati zelen bostan, tj. nezrele dinje i lubenice.