Valja razlikovati, sa jedne strane, gramatički rod od prirodnog pola, a, sa druge strane, gramatički rod od deklinacione (sklonidbene, po hrvatski) vrste. Što to znači? To znači sljedeće: u gramatikama se često pravi gruba greška pa se kaže, npr., da je imenica TATA imenica ženskog roda, i to samo zbog toga što u nominativu jednine završava na -a. Imenica TATA u padežnoj promjeni deklinira se kao imenice koje u nominativu jednine završavaju na -a (žena, kuća, djevojka, snaha, baba, glava itd.): imenice koje su zaista u ogromnoj većini slučajeva imenice ženskog roda. Međutim, to što su imenice koje u nominativu jednine završavaju vokalom -a u pretežnom broju slučajeva imenice ženskog roda NE ZNAČI DA MOŽEMO I DA SMIJEMO POVUĆI ZNAK JEDNAKOSTI IZMEĐU DEKLINACIJE (SKLONIDBE) IMENICA KOJE ZAVRŠAVAJU NA -A U NOMINATIVU JEDNINE I KATEGORIJE ŽENSKOG RODA. Jer, postoji i ne mali broj imenica koje u nominativu jednine završavaju na -a, a koje nisu ženskog, nego muškog roda: tata, badža, dasa, bata, ćata, Pera, Žika itd. I sad dolazimo da onog najbitnijeg: GRAMATIČKI ROD IMENICE NE ODREĐUJE SE PO NASTAVKU KOJIM ZAVRŠAVA NEKA IMENICA, NEGO PO RODU ATRIBUTA KOJI DOLAZI UZ TU IMENICU. Drugim riječima i preciznije: GRAMATIČKI ROD NIJE MORFOLOŠKA, NEGO SINTAKSIČKA KATEGORIJA. Ili, na našem konkretnom primjeru: pošto uz imenicu tata dolazi atribut u muškom rodu, npr. dobar, pažljiv, odgovoran itd. imenica TATA- i sve imenice poput imenice TATA- su imenice muškog roda, a dekliniraju se kao imenice na –a, od kojih su većina zaista imenice ženskog roda.