O pojedinim razlikama u katoličkim i pravoslavnim crkvenim nazivima

Članak koji je pred vama ovdašnjim je jezičnim uzusima (blago) prilagođen rad dr Artura Bagdasarova “O pojedinim razlikama u katoličkim i pravoslavnim crkvenim nazivima”. Nadamo se da će vam biti na intelektualno zadovoljstvo i od spoznajne koristi.

Nekad se u različitim javnim tekstovima i priručnicima neopravdano upoređuju na istoj leksiko-semantičkoj razini niz katoličkih i pravoslavnih crkvenih nazivâ koji se međusobno ne podudaraju u potpunosti. Naprimjer, kao istovrijednice navode se sljedeći crkveni hrvatski (katolički) i srpski (pravoslavni) nazivi: hrvatsko klaustar, kloštar, konvent, samostan – srpsko manastir; hrvatsko redovnik – srpsko kaluđer, monah; hrvatsko križ – srpsko krst; hrvatsko hostija – srpsko prosfora, prosvira i sl. Riječ krst u hrvatskom jeziku može npr. značiti ‘krštenje’, a križ pravoslavci, barem istorijski, poimaju kao latinski, katolički krst (hrvatsko križ). Katolički križ i pravoslavni krst mogu se razlikovati oblikom – katolički je obično četvorokraki, a pravoslavni krst može imati četiri, šest ili čak osam krakovâ. Katolici se krste s ispruženih pet prstiju, s lijevog ramena na desno, a pravoslavci se krste (hrvatsko križaju se) trima prstima (tako i grkokatolici) i s desna na lijevo. U “Velikom rječniku hrvatskoga jezika” iz 2015. uz natuknicu križ nalazimo: “križ im m 1. REL a. b. molitveni znak kršćanâ koji se križanjem čini desnom rukom (katolici) ili lijevom (pravoslavci)” (Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, 2015.: 623.), ali i pravoslavci se križaju (srpsko krste se) desnom rukom, a ne lijevom. Drugim riječima, katolički križ i pravoslavni krst mogu se značenjski podudarati kao hrišćanski simbol, a mogu se i razlikovati.

Zaista riječ monah najčešće znači pravoslavnog redovnika koji živi u manastiru, ali i u Katoličkoj crkvi postoje monasi. “Utemeljitelj zapadnjačkoga monaštva bio je sv. Benedikt iz Nursije”. Franjevački književnik, Varaždinac Bonaventura Jakov Ćuk (1907. – 1940.) napisao je roman pod naslovom “Metafizički monasi”. U “Školskom rječniku hrvatskoga jezika” iz 2012. godine natuknica redovnik određuje se značenjski ovako: ‘rel. pripadnik katoličkoga muškog reda koji živi u samostanu te polaže zavjete siromaštva, pobožnosti i čistoće’ (Školski rječnik, 2012.: 665.). Međutim, postoje i sveštenici koji nisu pripadnici reda, npr. biskupovci koji su u službi biskupu. I u budizmu i hinduizmu npr. postoje redovi pa bi i njihovi sveštenici bili redovnici. U Šonjinom “Rječniku hrvatskoga jezika” iz 2000. donosi se i drugo značenje natuknice redovnik: ‘2. onaj koji u drugim religijama živi po organiziranoj askezi budistički ~ (budistički redovnik)’ (Rječnik hrvatskoga jezika, 2000.: 1064.). U Anićevom “Rječniku hrvatskoga jezika” iz 1998. onaj koga to interesuje uz natuknicu prosfora može pročitati sljedeće: ‘prosfora ž [grč.] obredni beskvasni pšenični hljepčić u kršćanstvu istočnog obreda’ (Anić, 1998.: 924.). Isto značenje prosfore imamo u “Hrvatskom enciklopedijskom rječniku” iz 2004.: ‘prosfora ž pravoslavni obredni beskvasni pšenični hljepčić s Kristovim znakom“ (Hrvatski enciklopedijski rječnik, 2004.: 5.). Međutim, u pravoslavnom bogoslužju prosfora (grčko prinos) je kvasna i ima oblik ispupčenog hljepčića. Prosfore se mijese od pšeničnog brašna s kvascem i solju. Svaka prosfora ima okrugli oblik (simbol beskrajnosti) i sastoji se od dvaju dijelovâ (gornjeg i donjeg) koji simbolizuju dvije Hristove prirode: božansku i ljudsku. Na gornjem dijelu je biljeg četvornog oblika s križem/krstom i grčkim slovima: IS HS NIKA (Isus Hrist – Pobjeda); rjeđe – lik sveca. Zaključci crkvenih hrvatskih i srpskih značenjskih suodnosâ nameću se sami. Hrvatski (katolički) i srpski (pravoslavni) crkveni nazivi teološki i značenjski mogu se podudarati, a mogu se potpuno ili pak djelimično razlikovati. Ne mogu pa i ne moraju biti uvijek na istoj razini u nizu istovrijednicâ ili istoznačnicâ. U opisivanju, raščlanjivanju i izrađivanju različitih priručnikâ potrebna je ozbiljna strukovna (stručna) redakcija svakoga crkvenog naziva, tijesna saradnja s teolozima i pripadnicima vjerskih zajednicâ.