Kao i svaka stvar i svako biće, tako i olovka ima svoje ime. Njeno ime je – olovka. To, zapravo, i nije pravo ime. To joj nekako dođe više kao zajedničko, porodično ime. Jer, ima raznih olovakâ: obična (grafitna) olovka, mastiljava olovka, hemijska olovka, patent-olovka itd. Porodično ime potiče obično od nekog porodičnog pretka koji je bio poznat ili čak slavan. Porodični predak svih današnjih olovakâ bila je olovna pisaljka, pisaljka od pravog olova – olovna olovka. Još u staroj Grčkoj, a kasnije i u Italiji – sve do XVI stoljeća pisari su upotrebljavali štapiće od izlivenog olova. Da ne bi uprljali prste i da bi ih lakše držali, navlačili su im fine kožne navlake. Tako je, eto, izgledao predak naše današnje olovke. Ali po čemu je on bio toliko slavan da mu se ime do danas zadržalo? To je duga priča, a ovdje ćemo reći ono što je najvažnije. U vrijeme kad su se upotrebljavali olovni štapići nije bilo današnjeg papira. Pisalo se na pergamentu – posebno obrađenoj životinjskoj koži, nazvanoj tako po imenu starog maloazijskog grada Pergama. Da bi redovi bili ravni i paralelni, prvo su se izvlačile vodoravne linije, po kojima se onda pisalo. Taj posao nije se mogao obavljati bilo čime, već upravo olovnim štapićem. Zato je on bio na velikoj cijeni. Njegovo olovno srce, kojem nije mogao odoljeti ni najgrublji pergament, učinilo ga je slavnim, najslavnijim među svim pisaljkama onoga vremena. I zato su ostale pisaljke poslušno ispisivale slova po linijama koje je on izvukao. Potomci olovne pisaljke, naše današnje grafitne olovke, imaju nježna srca, srca koja se lako mogu slomiti. Osim toga, one nemaju skupocjenu kožnu odjeću, nego su obložene običnim mekim drvetom. One ne služe samo za izvlačenje linijâ – njima se ispisuju i slova, pomoću njih se crta. Zbog svega toga današnje olovke nisu na velikoj cijeni kao njihov predak – prava olovna olovka. Važnije je i vrjednije od njih svako i najobiĉnije naliv-pero. Ali one su ipak ponosne, one imaju slavno ime, ime svoga pretka, veliko porodično ime, olovno ime – olovka. To ime nadživjelo je u našem jeziku sve druge nazive za slične pisaljke. Ranije se govorilo još i plajvaz, od nemaĉkog Bleiweiss (“blajvajs”) – “olovno bjelilo”, pa i lapis, što doslovno znači – ‘kamen’, jer su se nekad pisaljke pravile i od kamena. Olovka je ostala olovka, iako se odavno već ne pravi od olova nego od grafita. Od 1812. godine u USA proizvode se pisaljke od tankih grafitnih štapićâ s drvenom oblogom. Tako su nastale obične olovke kojima i danas pišemo. U međuvremenu ta čuvena pisaljka stekla je različite namjene, pa se u naše vrijeme proizvodi više od petsto različitih vrsta olovakâ – od onih obiĉnih, đačkih, do onih kojima se služe konstruktori svemirskih letjelicâ, ili onih kojima hirurzi obilježavaju mjesta za operaciju. Najduža olovka na svijetu napravljena je u Engleskoj. Dužine preko dva metra, teška gotovo sedam kilogramâ i sa srcem promjera dva i po centimetra, ona, međutim, ne služi za pisanje. Ta golema grafitna pisaljka stoji kao spomenik običnoj našoj olovci, koja je, eto, svojim imenom i djelima premostila čitava stoljeća.
LITERATURA:
1. Milan Šipka – Priče o rečima, Prometej, Novi Sad 2007.
