U rubrici Knjiga Sedmice JU Gradska biblioteka Tivat ovog ponedjeljka preporučujemo sjajni roman Ota Horvata “Sabo je stao” (Agora, Zrenjanin 2014.).
“Uprkos činjenici da je “Sabo je stao” prvo prozno delo Ota Horvata nakon sedam pesničkih zbirki i izbora ovenčanih prestižnim pesničkim nagradama, ovaj sadržajni roman izveden je upečatljivo, emotivno i, povrh svega, stilski precizno. Na (samo na prvi pogled) nevelikih stodvadesetak stranica, autor pripoveda o žalosti nakon smrti supruge A., evocira zajedničke uspomene i iznosi intimne detalje ličnog života, ali, još bitnije, opisuje proces tugovanja od njegovog početka: od otkrića fatalne bolesti do poslednjeg čina , koji je napisan i koji još traje (…) (iz recenzije Dragana Babića)
„Knjiga „Sabo je stao“ roman je iz jednoga glasa, ali iz više gramatičkih lica. To ne znači da se mijenjaju pripovjedačke perspektive; perspektiva je jedna ista, nepromjenjiva. Ali u jednom trenutku ona je sadržana u pripovjedačevom ja, dok u drugom on sebe vidi sa strane, izdvojenog iz tijela i iz života. Kao zlokobna inkantacija, ponavlja se iskazivanje vlastite krivnje za njenu smrt. To je autoflagelacija, to je autocinizam, to je- na kraju kao i na početku- sama istina one jedne, neprihvatljive i nepreživljive smrti. A ponekad i pojedinih drugih, ponešto lakših i ljudskijih smrti. Kada ti umre netko blizak- pogotovo ako je umiranje trajalo i ako ti je bio na brizi- osjećaš se krivim, osjećaš da si pridonosio smrti; umjesto da štitiš, pomažeš i liječiš, osjećaš da si bio taj koji je vodio ravno u smrt; nisi bio nemoćni pratilac, kao što će to reći drugi. Ili kao što to objektivno jest. Ali što, uopće, znači objektivnost i koga je briga za objektivnost u ovakvim stvarima.„Sabo je stao“ nije linearno ispripovijedana priča. Ovo zapravo i nije roman o smrti, nego roman o njezinim živim posljedicama“. (iz recenzije Miljenka Jergovića)
Ono što ja, u formi nekog rezimea, ukratko mogu reći o ovom romanu je sljedeće: roman Ota Horvata koji predlažem ovog ponedjeljka nemilosrdno je samopreispitivanje i permanentno otvaranje žive rane u nutrini vlastitog bića od strane glavnog lika, kojem ne polazi za rukom da pronađe iskru smisla svog postojanja nakon prerane smrti njegove supruge od kancera dojke. Štivo je to satkano od kontinuiranog samooptuživanja glavnog lika da nije dovoljno ili da nije ništa uradio da spriječi tragičan kraj svoje supruge, od sjećanja na lijepe i tužne trenutke njihovog zajedničkog života provedenog u raznim evropskim gradovima, sjećanja na svog i njenog oca i majku i na međusobne odnose roditeljâ i djece, i od tragične nemogućnosti glavnog lika da pronađe istinski motiv za življenje u periodu poslije smrti svoje supruge. „Sabo je stao“ je, međutim, i roman zanimljive kompozicione organizacije. U njemu se, naime, prepliću ich (ja) pripovijedanje- pripovijedanje iz perspektive glavnog lika romana- sa pripovijedanjem iz pozicije tzv. sveznajućeg pripovijedača. Takav piščev postupak omogućuje nam da duševni život glavnog lika pratimo direktno iz perspektive njegovog unutarnjeg života i doživljavanja- što kao rezultat ima konkretizaciju i snažnu individualizaciju, utiskivanje pečata ličnog tragici, pojačanu dramatizaciju i intenziviranje bola i besmisla življenja- ali istovremeno, primjenom tehnike sveznajućeg pripovjedača, i da glavnog lika sa strane opažamo kao neko treće lice, što njegovu životnu sudbinu situira u okvire antropološko-ontičke univerzalnosti. Na kraju: „Sabo je stao“ nije roman lak za čitanje. Naprotiv; to je roman nakon čijeg čitanja ostaje knedla u grlu. Ali jedino takva književnost- dakle književnost koja beskompromisno problematizuje ponore tragike i mračne aspekte ljudskog života, prisiljava nas da se suočimo sa bolom i smrću najbližih, te da se zapitamo o smislu života- i jest književnost vrijedna čitanja. S poštovanjem, glavni urednik JU Gradska biblioteka Tivat Miomir Abović
