U članku o porijeklu riječi mastilo, koji smo objavili prošlog četvrtka, kazali smo, između ostalog, da je papir strana riječ i da smo je preuzeli od Grkâ. Njeno porijeklo seže daleko u prošlost, u pradavna vremena egipatskih faraonâ. Naime, prije skoro 5000 godinâ stari Egipćani su od srčike biljke zvane papiros (ili latinski: papirus) pravili tanke listove, koji su im, nakon posebne obrade i sušenja, služili za pisanje. Upravo po imenu te biljke nazvali su i njih papirusima. Pojedini listovi obično su se slijepljivali i nastavljali jedan na drugi. Tako se dobijao dug svitak po kome su ispisivani hijeroglifi (tadašnja egipatska pismena). Najduži svitak, papirus, bio je dug čak četrdeset metarâ!
Iz Egipta papirus je prenesen u Evropu – prvo u Grčku, pa onda i u Rim, gdje se kasnije umjesto njega počeo upotrebljavati pergament.
I drugi stari narodi, još prije Egipćanâ, pravili su različite listove koji su im služili za pisanje. Prvi među njima bili su Kinezi, od kojih su tu vještinu preuzeli Persijanci i još neki azijski narodi. Oni pri tom nisu koristili papirus, nego druga prirodna vlakna.
Danas se listovi za pisanje i štampanje knjigâ prave uglavnom od drveta (celuloze), ali i od krpâ, slame, pa i stabljikâ kukuruza i krompira. Na egipatski papirus niko više i ne pomišlja, jer je to veoma rijetka biljka. Ipak, jedino je ona imala tu čast da joj ime ostane u riječi papir i tako se za sva vremena sačuva u našem i u mnogim drugim jezicima u svijetu.
Papir se kod nas naziva još i hartija. I to je, kako je već rečeno, grčka riječ. U grčkom je glasila hartes I značila je doslovno – “list (papira)”. Od nje su kasnije nastale i druge riječi, kao što su karta, karton, pa čak i škart, škartirati i sl. Ali tu bismo već ušli u neku drugu priču – priču o nastanku novih riječi – što nije tema ovog članka.
LITERATURA:
- Milan Šipka – Priče o rečima, Prometej, Novi Sad 2007.
