U rubrici Knjiga Sedmice JU Gradska biblioteka Tivat ovog ponedjeljka preporučujemo sjajni roman savremenog norveškog pisca Pera Pettersona “Hajde da krademo konje” (Connectum, Sarajevo 2013.), koji je osvojio Norvešku nagradu kritičarâ za 2003. godinu i još mnoge međunarodne književne nagrade.
Trond, glavni lik i pripovijedač, u 67. godini života odlazi u penziju i odlučuje da se preseli u malu kolibu u norveškoj zabiti, daleko od grada. Jedne noći dok je šetao i vidio prvog susjeda, čija brvnara je dosta udaljena od njegove, počinje da se prisjeća svog života, posebno djetinjstva; taj susret sa susjedom postaje okidač za Trondov povratak u prošlost i prisjećanje na ljeto 1948. godine, koje je proveo sa ocem u sličnoj kolibi na granici sa Švedskom. To ljeto pokazalo mu je kako čovjek može biti okrutan, zauvijek promijenivši njegov život, ali i živote članovâ susjedne porodice.
Premda događaji koje opisuje nisu hronološki poredani, nego su djelovi vezani za prošlost i sadašnjost izmiješani, Per Petterson uspio je napisati knjigu u kojoj se bez problemâ prepliću različita vremena, ne zbunjujući čitaoca.
Puno je u Pettersonovom romanu razmišljanja o životu, mudrosti jednog šezdesetsedmogodišnjaka koji je imao zanimljiv život i na kraju živi onako kako je želio, sâm u prirodi. Nakon puno proživljenog i opisanog, može se zaključiti da na kraju, mnogo toga, što se na životom putu čini jako važno i neophodno, postaje nevažno; važno je samo što (ili ko) grije srce.
Odlomci iz knjige:
(…) Ljudi vole kad im govoriš tako, u malim porcijama, na skroman, intiman način, i misle da te poznaju, ali ne poznaju, oni znaju o tebi, jer to što znaju su činjenice ne osjećaji, ne ono šta ti misliš o nečemu, ne ono što ti se dogodilo i kakve si odluke donio da postaneš ono što si. Oni to tek popune vlastitim osjećanjima, mišljenjima i pretpostavkama, i sklapaju novi život koji malo šta ima s tvojim, i tako im umakneš. Niko te ne dira ako sam to ne želiš. Jedino treba da budeš ljubazan i smiješkaš se i zaboraviš na paranoične misli, jer će oni o tebi pričati bez obzira na to koliko im izmičeš, to je neizbježno, a i sam bih isto učinio. (…)
(…) I kad neko kaže da je prošlost tuđa zemlja, da se tamo stvari drugačije rade, što sam vjerovao i ja, najveći dio života osjećao jer nisam bio na to prisiljen, ali više nisam. Ako se dovoljno koncentišem mogu se zavući u skladište uspomena i naći pravu policu sa pravim filmovima i nestati u njemu, a i dalje u tijelu osjećati ono jahanje kroz šumu s mojim ocem, visoko iznad rijeke, uz proplanak i zatim dolje na drugu stranu, preko granice u Švedsku i duboko u ono što je bila strana zemlja, barem za mene. (…)
(…) Skrenuo sam pogled s Glomme na moju majku koja je sjedila prekoputa mene i na njeno lice na kome se svjetlo palilo i gasilo s jarbolima i stubovima uz šine i s malim mostovima i drvećem. Oči su joj bile zatvorene, a teški kapci stajali na okruglim obrazima, kao da je sve osim spavanja neprirodno ovom licu, te sam pomislio, zaboga, pa on je samo nestao i mene ostavio s njom.
Oh, ja sam volio svoju majku, ne kažem da nisam, ali budućnost koju sam mogao pročitati na licu isped mene nije bola onakva kakvu sam zamišljao. (…)
Nadamo se da ste u ovim postprazničnim danima željni da pročitate prvu dobru knjigu u Novoj godini. Ako je tako, onda je roman “Hajde da krademo konje” odličan izbor. S poštovanjem, glavni urednik JU Gradska biblioteka Tivat Miomir Abović
