Veoma je zanimljivo porijeklo korčulanskog prezimena Žuvela; utoliko zanimljivije što nekoliko porodicâ sa ovim prezimenom živi i u Tivtu. Odgovor na pitanje porijekla prezimena Žuvela daje veliki hrvatski i južnoslavenski romanist Valentin Putanec u jednom svom radu objavljenom u zagrebačkom lingvističkom časopisu “Filologija” iz davne 1962. Na prvi pogled – ako se uzmu u obzir samo lingvističke činjenice – etimologija ovog prezimena djeluje izuzetno komplikovana i teško rješiva. Srećom, prezime Žuvela može se identifikovati i bez lingvističkih supozicijâ. Naime, u glagoljskim kalendarima XIV-XVI stoljeća nalazimo identifikaciju imena sveca sv. Zoila (Zoil) sa imenom Zuvela, pa se iz toga zaključuje da je antroponim Žuvela nastao od svetačkog imena Zuvela, koje je, opet, nastalo od imena Zoil. Relikvije sv. Zoila donesene su, inače, u Zadar oko 800. godine i položene u crkvu Svete Marije. Lična imena prema tom svecu davana su u Zadru (porodice de Botono, Nassis, Soppe) u XIV stoljeću. Najstarija potvrda je iz 1233.: Zoillus filius Gaye (Codex diplomaticus, 3, 390). Već u XIII stoljeću dolazi i do prelaza –i– > : –e– te pokrivanja hijata (zijeva) u diftongu: Çoellus, 1276, Zadar; Çovellus, 1292.-7. (Codex diplomaticus), Zadar; Çovello, 1312, Zadar (Codex diplomaticus). Prelaz zu– nalazimo već 1279. u Trogiru: Palma Ripidel u svom testamentu nešto daje »Çuello suo nepoti« (Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, 45, 236). Dakle, sve promjene koje je ime Zoilo doživjelo da bi postalo Žuvela zabilježene su već u XIII stoljeću.
Sljedeći prelazi koji su se dogodili su: najprije je –il prešlo u –el, kao u *Kurel prema Cyrillus, (odakle, npr., nastaje hrvatsko prezime Kurelac); zatim je došlo do pokrivanja hijata u diftonškoj grupi –oe-, a paralelno s tim je i –o– prešlo u –u-, kao što pokazuje maloprije navedeni trogirski primjer. Mletački izgovor Žu– za Zu– koji srećemo npr. u nazivu Šolta (starije mletačko Solta) za starohrvatski naziv Sulet prema ilirskom Solenta mogao je nastati na otocima i u gradovima, gdje je bio jači uticaj mletačkog dijalekta, negdje poslije XV stoljeća, kao što i pokazuju navedeni glagoljski kalendari. Konačno, finalno –a je slavenski antroponimski sufiks koji nalazimo i u imenima kao što je, npr., Jura. Možemo, na kraju ovog kratkog članka, reći da je porijeklo prezimena Žuvela jedna od onih zanimljivih storijâ u kojima se prepliću i međusobno upotpunjuju elementi kulturne istorije i lingvistike.
LITERATURA:
- Valentin Putanec – Prilozi za proučavanje hrvatskih antroponimâ: Barom, Baromov, Barum, Baromić; 2. Zuvela, Žuvela, Zuvelić, Filologija, no.3, Zagreb 1962.
