Ovaj izraz često se upotrebljava u našem jeziku, pogotovo u štampi. To je, kako stoji u “Rečniku SANU”: ‘poslednji ili jedan od retkih preostalih predstavnika neke grupe, pokreta, pravca i sl’. Moglo bi se još reći i ‘jedan od posljednjih pobornikâ neke ideje, ili zastupnikâ kakve doktrine’. Istorijat ovog izraza veoma je zanimljiv. Nastao u životu, u stvarnosti, prešao je prvo u književnost, a iz književnosti ponovo u život, u živu jezičnu praksu. Istorijski zapisi govore da su Mohikanci ili mohikanski Indijanci nekad bili veoma poznato indijansko pleme iz grupe Algonkin. U XVII stoljeću, u vrijeme holandske, britanske i francuske kolonizacije današnjih područjâ Kanade i sjevernih djelovâ USA, još su bili brojni i snažni, ali su ih kasnije bijeli doseljenici postupno potiskivali s njihovih vjekovnih staništâ dok konačno nisu potpuno uništeni. Posljednji Mohikanci izumrli su u jednom indijanskom rezervatu u državi Konektikat još u XIX stoljeću. Tužnu sudbinu mohikanskog plemena literarno je oslikao američki pisac Džejms Fenimor Kuper (1789.- 1851.) u svom romanu “Posljednji Mohikanac” (engleski “The Last of the Mohicans”), objavljenom 1826. godine. Tu su opisani posljednji dani dvojice mohikanskih vođâ bez naroda – starog i mudrog Čingadžguka, poglavice nad poglavicama, i njegovog stasitog i hrabrog sina Unkasa, zvanog Hitri Jelen. Štiteći slučajne saputnike – dvije djevojke, kćeri britanskog pukovnika, i njihove pratioce – ovi čestiti Indijanci pokazuju sve vrline svoga roda i svoje plemenite krvi. Na kraju, u sukobu s Lukavom Lijom, Hjuronom koji se borio na strani Francuzâ, mladi Unkas gine. Time se gasi mohikansko pleme, jer je Hitri Jelen bio posljednji poginuli ratnik među Mohikancima. Iza njega je ostao samo stari otac Čingadžguk da dogori “kao zapaljena luča na proplanku blijedih” i da, skrhan bolom, zavapi: “Moje pleme je iščezlo sa obalâ slanog jezera i sa brdâ delaverskog naroda. Ja sam sâm na svijetu …” Kraj svoga roda on je naslutio i mnogo ranije. Na pitanje prijatelja gdje su njegovi najbliži, odgovorio je: “Gdje je behar minulih godinâ! Opao je, jedan za drugim, kako su i članovi moje porodice, svi po redu, otišli u zemlju duhovâ. Ja sam sada na vrhu brda, ali se i ja moram spustiti u dolinu. Kad Unkas pođe mojim stopama, tada neće više biti krvi sagamora, poglavice nad poglavicama, jer je moj sin posljednji Mohikanac”. U Kuperovom romanu ukazuje se i na stvarne uzroke propasti mohikanskog plemena. Stari poglavica o tome kaže: “Holanđani su se iskrcali na ove obale i dali mome narodu da pije vatrenu vodu (tj. alkohol). Moji preci su pili sve dok nisu povjerovali da je među njih došao veliki duh …” A onda su, kako svjedoče i hronike toga vremena, prodavali za rum i viski svoju zemlju došljacima, dok nisu potisnuti daleko od obale u brda, gdje su potpuno uništeni. Iza njih je ostala samo legenda o nekadašnjoj moći i slavi i uobičajeni izraz posljednji Mohikanac, koji je, kao što smo vidjeli, iz romana Fenimora Kupera prenesen u svakodnevni govor. Taj izraz se i danas često upotrebljava, ne samo u engleskom jeziku, gdje je nastao, nego i u mnogim drugim jezicima na svijetu, pa tako i B/CG/H/S jeziku.
LITERATURA:
- Milan Šipka- “Zašto se kaže?”, Prometej, Novi Sad 2013.
