Kod ljudi koji se često služe jezikom u službenoj upotrebi- jednako kao i kod onih koje nazivamo tzv. običnim, prosječnim govornicima- u novije vrijeme pojavljuje se nedoumica u reparticiji upotrebe akuzativa/lokativa u predložno-padežnim konstrukcijama koje funkcionišu kao adverbijalna odredba uz glagole koji u svojoj značenjskoj strukturi posjeduju semu „upravljenost radnje ka dosezanju određene tačke sa nekom svrhom [u vezi sa argumentima (aktantima) predikata]“. Preciznije i jednostavnije rečeno: javlja se dilema da li je gramatički ispravno npr. „Okačio sam (sliku) na zid“ ili „Okačio sam (sliku) na zidu“. Odgovor: ispravno je i jedno i drugo, u zavisnosti od onoga što želimo naglasiti pišući ili izgovarajući gornju rečenicu. Ukoliko u našem ilokutivnom činu želimo potcrtati sâm čin izvršavanja/izvršenja date radnje- približavanje ciljnoj tački, uspostavljanje kontakta sa ciljnom tačkom, tj. dinamični aspekt– onda ćemo u rečenici upotrijebiti predložno-padežnu konstrukciju u akuzativu:„Okačio sam (sliku) na zid“. Ako, pak, želimo naglasiti rezultativnost radnje, statični aspekt– tj. da je objekat u vezi sa kojim se vrši radnja već negdje pozicioniran, lociran- onda ćemo upotrijebiti predložno-padežnu konstrukciju u lokativu:“Okačio sam (sliku) na zidu (i ona se sad nalazi na njemu)“. Valja na kraju pomenuti da ova dvojakost u upotrebi akuzativa/lokativa u predložno-padežnim konstrukcijama uz glagole sa semom „upravljenost radnje ka dosezanju određene tačke sa nekom svrhom“ nije karakteristična samo za savremeni B/CG/H/S jezik, nego da je postojala još u staroslovenskom jeziku. Ali o tome u nekom drugom članku.
S poštovanjem, Miomir Abović
