Nedeljko Simanić je prije svega slikar, dokazanog talenta i umijeća. Međutim, da samo jedna vrsta izraza osjetljivom umjetniku ponekad nije dovoljna, svjedoči roman „Succubus“, čije nastajanje je pratila želja da se verbalizuje jedno iskustvo življenja, prije svega unutrašnje i lično, ali se ono otrglo i postalo univerzalno i opšte, što biva samo kod vještih pisaca, vičnih zanatu.
Osim talenta, koji Simanić nesporno pokazuje stvarajući svoje djelo, on zadivljuje i odličnim poznavanjem filozofije, književnosti, muzike i to kroz sve epohe i žanrove. Namjerno koristeći postmodernističku tehniku pripovijedanja poznatiju kao mozaik, pačvork, ali i tehniku asocijativnog pripovijedanja, kazuje ono što u suštini ne može biti kazano. U vrijeme kada izgleda da su se postmodernističke tehnike pripovijedanja primirile kod većine stvaralaca sa našeg jezičkog područja (ma šta to značilo, kao i ustalom sintagma sa naših prostora) , Simanić se usuđuje da posuđuje, kao nekad Kiš. I Andreas u Succubusu sada je još skrovitiji, njegov glas tiši i često dopušta da bude samo provodnik za misli i riječi ostalih učesnika pripovijesti. Opet, u svim tim drugim glasovima, jasno se osjeća taj jedan koji svjedoči, prosuđuje, traži razumijevanje ili oprost za druge, dok istovremeno pokušava da shvati i nadraste sebe samog. Dječak, ali i odrasli, svjedoči o ocu, njegovom čudnom i zagonetnom životu, (prije svega iz perspektive dječaka),ali svjedočeći o ocu neminovno svjedoči i o porodici i o ludilu ratom zahvaćenog grada. Jedna jedina slika preostala iz djetinjstva, autoru služi kao jedini „dokazni materijal“ u izmišljanju događaja koji su se nekada dogodili. Vješto izbjegavajući fabuliziranje u vremenu zla, Simanić ipak uspijeva da ispripovijeda patnju, gospodski, ne direktno, ali da je diskretno sakrije iza mnoštva uspomena iz bivšeg života i bivšeg grada, transformišući je u nešto podnošljivo.
Ovaj roman biće poslastica za čitaoce koji su pripremljeni čitanjem Krleže, Desnice, Kiša, Borhesa, Kortasara, itd. a mogao bi biti enigma za one navikle na tzv. stvarnosnu prozu. No svima ga valja preporučiti, zbog sjajnog stila koji se ogleda u preciznim i suptilnim opisima, te bogatoj i raznovrsnoj leksici.
Vesna Barbić
